BEDEKOVIĆ KOMORSKI, Koloman

BEDEKOVIĆ KOMORSKI, Koloman, hrvatski ban i političar (Jalžabet, 13. X 1818 — Hinterbrühl, Beč, 10. VIII 1889). Sin Miroslava iz varaždinskog ogranka plemićke obitelji Bedeković. Školovao se u Varaždinu, Nagykanizsi, Győru i Pečuhu (Pécs). Neko vrijeme bio je podbilježnik Varaždinske županije, od 1839. radio je u Kraljevskomu ugarskom dvorskom vijeću i kancelariji u Beču, a od 1842. bio je u Zagrebu prisjednik Sudbenog stola. Već tada isticao je svoje »konservativno političko stanovište« (Narodne novine, 1889, 183) i bio protivnik ilirizma, što se osobito odrazilo 1845. kad je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru te 1848. kad je prebjegao u Mađarsku. Za Bachova apsolutizma nije se isticao. Kada su 1860. u Hrvatskoj restaurirane županije, izabran je za podžupana Varaždinske županije, a 1861. ulazi u politički život kao unionistički zastupnik, tj. pristaša čvrstog saveza s Mađarskom, u Hrvatskom saboru. U kolovozu 1867. uveden je u čast velikog župana Varaždinske županije. Bio je poznat kao jedan od najaktivnijih članova regnikolarne deputacije u pregovorima s Ugarskom i borac za Hrvatsko-ugarsku nagodbu (1868). Zbog tih zasluga iste je godine postao prvi hrvatski ministar u zajedničkoj hrvatsko-ugarskoj vladi, a nakon pada bana L. Raucha hrvatski ban (26. I 1871–12. II 1872) pokušavajući povezati narodnjake i unioniste. Neko vrijeme nije bio u javnoj službi, a od 1876. ponovno je hrvatski ministar u zajedničkoj vladi u Budimpešti, s kraćim prekidom 1883, kada je dao ostavku zbog neslaganja s pokušajima zemaljskoga financijskog ravnatelja u Zagrebu A. Dávida da na uredima pod njegovom upravom istakne mađarsko-hrvatske natpise. — Bedekovićev govor u Hrvatskom saboru 27. VI 1861. objavljen je pod naslovom Poštena unija (Obzor, 1888, 225), a govori za uvođenja u čast velikog župana u Varaždinu u zbirci Govori govoreni prilikom učastbe presvětloga gospodina Kolomana Bedekovića Komorskoga kao upravitelja časti vel. župana županije varaždinske u Varaždinu na dne 25. i 26. kolovoza 1867 (Varaždin s. a.). — Bio je posjednik dobara Štefanec kod Jalžabeta i Tóth Sz. Márton u Mađarskoj. Imanje i dvor Gornju Bedekovčinu, koje mu je bila darovala barunica Marija Stürmer rođ. Bedeković Komorski, iz barunskog ogranka obitelji B., prodao je Lj. Galjufu (prije 1886). — U prijelomnim trenucima hrvatske povijesti (ilirski pokret, revolucija 1848, Sabor 1861, Nagodba 1868. i narodni pokret 1883) pokazao se kao uvjereni mađaron, ali se unatoč tome ne može reći da je po osjećaju bio Mađar i da se nije zalagao za kulturne pa i gospodarske probitke Hrvatske. Bio je pokrovitelj društva kazališnih dobrovoljaca (Sbor dobrovoljaca za narodne kazalištne predstave) u Varaždinu (1860), koje je davalo predstave na hrvatskom jeziku; iste godine postao je član Matice ilirske, Družtva za povjestnicu jugoslavensku, Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog družtva i dr. Novčano je pomagao razvitak hrvatskog kazališta, bio je prorektor Hrvatskoga glazbenog zavoda i dr. Kad je B. umro, u mađarskomu vladinu listu Pester Lloyd bilo je napisano: »On je kao magjarski državljanin hrvatskoga plemena nastojao na tom, da budu čim tiešnje sveze što već malo ne hiljadu godina spajaju Ugarsku i Hrvatsku«, a zagrebački opozicijski Obzor odgovorio je da je bio »vazda otvoren protivnik narodnih težnja« i da se o njegovu političkom radu »ne može ništa dobra kazati«. Istodobno u vladinim Narodnim novinama (1889, 183) istaknuto je da je ipak branio hrvatske interese i posebno naglašena njegova uloga u smirivanju narodnog pokreta 1883. kad je mnogo pridonio »sporazumku među narodnom strankom hrvatskoga sabora i liberalnom strankom (K. Tisze) zajedničkog sabora«.