BEGOVIĆ, Nikola

BEGOVIĆ, Nikola, političar i pisac (Begovići kraj Petrinje, 14. XII 1821 — Karlovac, 2. V 1895). Otac Gajo, svećenik, majka Katarina rođ. Jovanović. Njemačku osnovnu i glavnu školu pohađao je u Kostajnici, Sunji i Petrinji (1831–1836), a zatim bogosloviju u Karlovcu. Školovanje je dovršio u episkopskom učilištu u Plaškom (1840–1841). Od 1842. do 1847. radio je kao učitelj u pravoslavnoj osnovnoj školi u Kostajnici te bio đakon kod oca u Begovićima i kod djeda u Tremušnjaku i u Jošavici. Od 1847. bio je paroh i vjeroučitelj u Petrinji; kako je odbio predavati na njemačkom jeziku u krajiškoj školi, premješten je za paroha u selo Pernu podno Petrove gore (1858). U doba revolucije 1848/1849, a i kasnije, isticao se u širenju isključivoga srpskog nacionalnog programa pa je zbog toga, a i zbog osobne netrpeljivosti, bio proganjan i zatvaran. Krajiške vlasti su zahtijevale njegov progon iz Krajine, ali je to spriječio patrijarh J. Rajačić. God. 1862. dobio je mjesto paroha, a zatim i prote (1867) u Karlovcu i tu ostao do kraja života. — God. 1861. izabran je za krajiškog zastupnika u Hrvatski sabor i u njemu se izjasnio za uže povezivanje Hrvatske s Ugarskom, a ne s Austrijom. Od 1869. do 1885. bio je predstavnik slunjskog kraja na crkvenim saborima u Sremskim Karlovcima i bliski suradnik S. Miletića, s kojim su ga često uspoređivali i nazivali »vođom srpskoga naroda u Gornjoj Krajini«. U doba bosansko-hercegovačkog ustanka i istočne krize (1875–1878) bavio se nacionalnom propagandom, pa je zbog toga u hrvatskom tisku bio često kritiziran, a 1876. čak i kraće zatvoren u tzv. pakračkoj aferi zbog »srbske ideje«. U prvim krajiškim izborima (1883) nakon utjelovljenja Krajine Hrvatskoj agitirao je za vladinu Narodnu stranku bana L. Pejačevića, a poslije je podupirao režim Khuen-Héderváryja. Već u Petrinji, a osobito u Karlovcu B. se počeo zanimati za povijest, narodni jezik, književnost i običaje. Napisao je više crkveno-povijesnih knjiga, spisa i besjeda te studiju o životu i običajima Srba na području Vojne granice. Prijepisima njegove Proskomidije (1843) služile su se sve pravoslavne crkve tog područja. Posebno je popularna bila njegova Liturgika za srpske škole i narod, tzv. Crkvarica. Članke s povijesnom, vjerskom, političkom i etnografskom tematikom, povijesno-političke poetske alegorije, prozne zapise, anegdote i aforizme objavio je u različnim publikacijama: Neven (1855, 1856, 1886), Danica (1860, 1863–1868), Narodne novine (1864, 1865, 1887–1891), Srbsko-dalmatinski magazin (1865–1871, 1873), Bosanska vila (1886, 1887), Srbobran (1886–1889, 1895, 1897, 1898) i dr. Istaknuo se etnografskim radom te je sabrao i tiskao knjigu Srbske narodne pjesme iz Like i Banije (Zagreb 1885). Skupljao je riječi iz naroda za Njemačko-hrvatski rječnik B. Šuleka. Bio je zastupnik na Sveslovenskoj etnografskoj izložbi u Moskvi (1867). Vodio je prepisku s mnogim ličnostima svog vremena. — Njegovi etnografski radovi su i danas upotrebljivi, ali oni s područja crkvene povijesti i političke publicistike često su nepouzdani, nekritički pa i opterećeni političkim pragmatizmom.