BELOŠEVIĆ

BELOŠEVIĆ, plemićka obitelj u Varaždinskoj i Zagrebačkoj županiji. Kralj Ferdinand II podijelio je 31. I 1653. zajednički plemićki list i grb Stjepanu Beloševiću i obitelji Babochay. Potvrdu plemstva dobili su 1825 (potvrđeno u Hrvatskom saboru 1827) podbilježnik Varaždinske županije Josip i njegova braća Tomo i Ivan. U javnim službama spominju se od početka XVIII st. Tako je Ignjat (umro 1728) bio senator grada Zagreba (on se spominje od 1708, a bio je i vlasnik kuće u Demetrovoj ul. 18 u Zagrebu, koja se i 1743. spominje kao domus Bellossevich). Između 1730. i 1758. bili su Nikola i Juraj plemićki podsuci, a Juraj (1759–1823) od 1797. do oko 1812. podžupan Zagrebačke županije. Ženidbom s Kristinom Labaš Blaškovečkom stekao je imanje Dobri Zdenci u stubičkom kotaru. Ivan je 1797. bio »ordinarius fiscalis« Virovitičke županije, dok je Josip predstavljao Zagrebačku županiju na ustoličenju novog bana Ignjata Gyulaya (1806). Mauricije (1775–1818) je 1810. imenovan kapetanom konjaničke čete Varaždinske županije s kojom je sudjelovao u protunapoleonskim ratovima; bio je vlasnik dobra Karivaroš kod Gornje Stubice, a ženidbom s Anom Kanotay, udovom Čegel, stekao je dobro i dvor Bračak kod Zaboka. Oba imanja naslijedili su njegovi sinovi Arsen (1805 — Varaždin, 1894) i David, pristaše ilirske ideje. David je sudjelovao 1848. kao časnik Narodne garde u pripajanju Rijeke Hrvatskoj. Bio je i županijski sudac u Brodu na Kupi. Arsen (potpisivao se Zenko) studirao je pravo na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu (1824. i 1826. tiskane su njegove javne obrane temâ s područja pravnih znanosti). God. 1843. bio je županijski sudac u Zagrebačkoj županiji; za apsolutizma nije bio u državnoj službi, a oko 1860. spominje se kao kotarski sudac u stubičkom kotaru. Napisao je brošuru Die radikalen Mittel unsere finanziellen Verhältnisse in der ganzen österr. Monarchie zu ordnen (Wien 1865). Bavio se i gospodarstvom; s tog područja objavio je prilog Od kultiviranja hèrvatske i slavonske zemlje (Gospodarske novine, 1854, 10 i 11). Dopisivao se s Lj. Gajem. Ostali članovi obitelji koji su djelovali u javnim službama u XIX st. bili su također pravnici. Tako je i Ljudevit (umro 1880), Josipov sin, studirao pravo u Zagrebu (oko 1847); nakon službovanja u Klanjcu i Prelogu (1856 — oko 1859) bio je tajnik vijeća Sudbenog stola u Varaždinskoj županiji i sudac Okružnog suda u Čabru. Antun, sin podžupana Jurja i Kristine Labaš Blaškovečke, bio je vlasnik dobra Donje Selno (poslije Selno) kod Male Erpenje. Kao učenik objavio je više proznih priloga u zagrebačkim đačkim listovima (Domovina, 1867–1868, 11/12 i 20/22 te Zabavnik mladeži Čitaonice konviktovske, 1868–1869). Arsenov sin Oton (1837–1890), bio je 1874. županijski sudac u Sisku, a od 1876. do 1890. odvjetnik u istom gradu. Njegov sin bio je ekonomski pisac i sveučilišni profesor → Vasilije. Juraj, sudac okružnih sudova u Vinkovcima, Slavonskom Brodu i Senju (oko 1879–1889) bio je i odvjetnik u Daruvaru i Varaždinu (do poslije 1909). Njegovo predavanje Narodna pravna sviest, održano u studenom 1879. u Vinkovačkoj čitaonici, objavljeno je u stručnoj periodici (Mjesečnik Pravničkog družtva u Zagrebu, 1880, 7 i 8 i Porota, 1880, 27/28). Danica, vjerojatno njegova kći, učila je solo-pjevanje u bečkom konzervatoriju. Nastupala je na koncertima (npr. u Varaždinu 1905) i u opernim predstavama (gostovala je u Zagrebu 1909). Davidov sin Stjepan (1857–1935) započeo je činovničku službu 1880. u Začretju, bio kotarski predstojnik u Pregradi (1887/1888), a potom u Varaždinu županijski tajnik (od 1889), gradski načelnik (oko 1894–1896) te podžupan Varaždinske županije (od 1898). God. 1909. i 1910. bio je banski savjetnik u Zagrebu, a od tada do kraja činovničke karijere veliki župan varaždinski. Njegovim nastojanjem osnovano je 1895. u Varaždinu Prvo varaždinsko dioničko društvo za električnu rasvjetu; bio je više puta biran za predsjednika varaždinskog čitaoničkog društva »Dvorana« (oko 1903, 1904, 1905) i za predsjednika mjesnoga Dobrotvornog društva. Objavio je dva djela o Hrvatskom zagorju: Županija varaždinska i slob. i kralj. grad Varaždin (Zagreb 1926) i Zagorskom željeznicom i njezinim pobočnim prugama (Varaždin 1932; objavljeno i u listu Varaždinske novosti, 1931–1932, 112–123); prezimenu je dodavao pridjevak Gornjo-Stubički. Početkom XX st. bilo je u obitelji više časnika. U prvoj pol. XX. st., djelovao je Vasilijev sin, liječnik → Oto. Potomci obitelji žive u SR Njemačkoj.