BENCÚR, Matěj

BENCÚR, Matěj (Martin Kukučin), književnik i liječnik (Jasenová, Slovačka, 17. V 1860 — Lipik, 21. V 1928). Podrijetlom je iz seljačke obitelji. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Revúci i Banskoj Bystrici (1874), učiteljsku školu polazio je u Kláštoru pod Zniovem. Maturirao je 1878. i bio učitelj u rodnom mjestu (do 1885). U Bratislavi upisuje bogosloviju, potom u Pragu studira medicinu, sluša predavanja T. G. Masaryka, djeluje u nacionalističkim studentskim organizacijama i bavi se književnošću. Po svršetku studija medicine 1894. dolazi u Selca na Braču te radi kao općinski liječnik. God. 1907. napušta Brač i odlazi u Punta Arenas u Čileu. Tamo je više godina liječio naše iseljenike, često besplatno, te bio poznat po brizi za bolesnike. Za I svjetskog rata poticao je među iseljenicima u hrvatskoj koloniji pokret za oslobođenje Slavena od Austro-Ugarske i bio predsjednik ogranka Jugoslavenske narodne obrane »Dalmacija«. Bio je jedan od osnivača Jugoslavenske banke u Punta Arenas. Materijalno je pomagao Jugoslavenski odbor. Po svršetku rata kraće boravi u Pragu, a zatim se vraća u Hrvatsku te živi u Zadru, Splitu, Crikvenici, Zagrebu i Lipiku, gdje je umro. Pokopan je u Turčianskom Sv. Martinu u Slovačkoj. Bračani su mu podigli u Selcima spomen-ploču (1931). — U Bencúrovu književnom opusu središnje mjesto zauzima proza s tematikom iz života hrvatskih iseljenika i otočana te putopisi iz naših krajeva. Javio se 1883. pripovijestima, novelama i crticama s tematikom iz života slovačkog sela te ih tiskao u raznim slovačkim listovima. Za praških studija produbljuje u svojoj prozi društvenu i psihološku analizu, a tematski je vezan i uz malograđansku i velegradsku sredinu. Tada nastaju knjige: Šarena junica (Rysavá jalovica, 1885), Svjetlo i sjene (Tiene i svietlo, 1887), Regruti (Rekrúti, 1891), Dani gnjeva (Dies irae, 1893). Lirsku sliku đačkog života dao je u prozi Mlade godine (Mlade leta, 1899). Za boravka u našoj zemlji nastale su dvije knjige putopisa po Hrvatskoj i Crnoj Gori, Putopisne crtice (Cestopisné črty. Rjeka—Rohić—Záhreb i Cestopisné črty. V Dalmácii a na Čiernej Hore) koje je objavio u listu Slovenske Pohl’ady (1898, 1899, 1902) i u knjizi (1929). U njima je opisao političke i kulturne prilike u nas te susrete s A. Trumbićem, F. Bulićem, A. Tresićem Pavičićem, J. J. Strossmayerom i dr. Odjek boravka u Dalmaciji je proza Svadba (1896). Na Braču je od 1903. do 1904. nastao roman Dom v stráni, s tematikom iz života patrijarhalnog sela na otoku i sa širom analizom različnih slojeva hrvatskog društva. Roman je A. Šimčik preveo na hrvatski (Kuća u strani, Zagreb 1931), a V. Smolej na slovenski (Hiša v bregu, Ljubljana 1936). U Čileu je napisao prozu o životu dalmatinskih iseljenika Crtice s cestâ (Črty z ciest, 1922). Široku sliku iz života hrvatske kolonije u Argentini dao je u romanu Mat’ volá, 1–5 (1926–1927), koji je u nas objavljen u prijevodu G. Senečića, Mati zove (Zagreb 1979). Boraveći poslije rata ponovno u Hrvatskoj napisao je dva povijesna romana, Lukáš Blahosej Krasoň (1929) i Bohumil Valizlost’ Zábor (1930), oba o prilikama u Slovačkoj i Češkoj za narodnog preporoda. Okušao se i u dramatici, ali bez većeg uspjeha (socijalna drama Komasacija, 1907). U našoj periodici izišlo je više prijevoda njegovih novela, a u seriji Tisuću najljepših novela priča o seljaku s Brača, Leše (1930). B. je književne radove objavljivao pod pseudonimom Martin Kukučín. — Kritičari su Bencúra nazvali »najvećim slovačkim realistom«, »slovačkim Gogoljem« te posebno isticali ulogu koju je imao za naše iseljeništvo (I. Esih).