BENKOVIĆ, Benedikt

BENKOVIĆ, Benedikt (Bencovich, Benedictus, Begna, Benedetto, Benedetto da Pago), teolog i filozof (okolica Zadra, oko 1460 — Judenburg, Austrija, 1522). Najpotpuniji opis imena donosi J. H. Sbaralea: »Benedictus Bencovic – ita dictus illyrice, quod latine sonat Benedicti seu Benedictus de Benedictis«. Vjerojatno je pripadao hrvatskomu plemićkom rodu Benković iz plemena Vsnačac (Unačac, Unčani) te bio sin Ivana Benkovića, kaštelana Zvonigrada i dvorjanina Karla Krbavskog; i Magdalene. U domaćoj literaturi XIX i XX st. prikazivan je nekritički, kao pripadnik zadarske obitelji Begna i kao znameniti profesor na Sorboni, iako ga nema u popisu profesora pariskog sveučilišta. Drži se da je studirao filozofiju i teologiju kod franjevaca u Zadru i Rimu. Bio je član, a 1493. i 1518. provincijal dalmatinske provincije Sv. Jeronima. Vjerojatno je već oko 1498. predavao teologiju u Rimu i stanovao u samostanu Sv. Bonaventure. U drugom desetljeću XVI st., kada je bio profesor teologije i filozofije u Rimu, i to vjerojatno na Studium generale OFM Ara coeli, stekao je ugled istaknutog učenjaka i vrsnog poznavaoca skotističke filozofije. God. 1517. skotist Joannes Glarola obratio mu se pismom kao stručnjaku koji će najbolje moći prosuditi vrijednost njegova izdanja Scotova spisa Questiones in IV libros Sententiarum (Lugduni 1520), a 1520. uz Benkovićevo ime nalazimo titulu »monarha scientiarum«. Iste je godine izabran za definitora franjevačkog generala Franciscusa Lychetusa kome je posvetio svoje izdanje skotističke logike. U svibnju 1522. kao opunomoćenik generala Reda Paulusa de Soncina dolazi u Wrocław presuditi u sporu između opservanata (Čeha) i reformata (Sasa) oko kustodijâ Wrocława i Goldberga. Presudu, prema kojoj su obje kustodije imale pripasti češkoj provinciji, donio je 27. VI 1522. u Pragu na dvoru kralja Ludovika II Jagelovića. Na završnoj strani sentence sačuvan je Benkovićev potpis i nekoliko redaka njegova rukopisa. Vraćajući se iz Wrocława u Rim, obolio je i krajem iste godine umro u Judenburgu. U našoj literaturi netočno se navodi 1525. kao godina Benkovićeve smrti, no u spisu od 24. IX 1523, kojim Česi odgovaraju na neke prigovore Sasa vezane uz Benkovićevu presudu, stoji da je B. »već duže vremena mrtav«, iz čega, ako se prihvate podaci iz Analecta Franciscana (I, str. 94), izlazi da je umro 1522. — B. se drži autorom spisa od 23 lista Navigium B. Mariae Virginis (1495. ili 1498) sačuvana u knjizi Stella clericorum kao šesti privez. Djelo je sakralno-ekshortativnog karaktera, a prožeto je filozofsko-kontemplativnom notom. Razmatrani sadržaji pripadaju kulturnoj baštini srednjeg vijeka, međutim, u njih je autor unio humanističke i renesansne motive. Vješto je povezao skolastičku diskurzivnu metodu s voluntarističkom interpretacijom čovjekovih egzistencijalnih situacija – prvotne i situacije nakon pada. Akcent je na mogućem spasenju, na plovidbi lađe u zavičaj koja simbolizira Marijino djelo. Tek u Dobru ujedinjeno čovječanstvo može uspostaviti prvotnu situaciju supripadništva u nebeskom obitavalištu. Aristotelovsko-skolastički metodski okvir ispunjen je, dakle, augustijanski inspiriranim sadržajem. Za potrebe svojih studenata B. je priredio priručnik skotističke logike Scoticae subtilitatis epidicticon koji, objavljen 1520. u dva sveska, sadržava spise različnih skotističkih autora. — B., jedan od naših prvih istraživača i izdavača skotističke filozofije, prilagođuje skotistički voluntarizam i formalizam interesima i potrebama renesanse, a svojim je istraživanjem i širenjem misli Dunsa Scota stekao ugled istaknuta skotista svog vremena.