BENZONI

BENZONI, riječka plemićka obitelj podrijetlom iz Cremone u Italiji, odakle su oko 1650. doselila braća Ivan Krstitelj (umro 1709) i Vinko. Ivanu Krstitelju, koji je trgovinom i izvozom žitarica stekao znatan imetak, podijeljeno je potkraj života pravo članstva u riječkomu plemićkom vijeću. Kralj Karlo VI podijelio je diplomom od 14. II 1720. naslov plemića i vitezova Svetoga Rimskog Carstva, uvrštenje u staleže vojvodine Kranjske, indigenat kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, izmjenu grba te pridjevak de Benzonijs njegovim unucima, senjsko-modruškom biskupu → Ivanu Antunu, isusovcu u Rimu Franji Ksaveru, kraljevskom savjetniku Stjepanu Ivanu (1690 – nakon 1749) i pukovniku slunjske regimente Josipu Gabrijelu (1700–1781); ovom posljednjem, koji se uz ostalo istaknuo i u borbama s Turcima, podijelila je carica Marija Terezija 29. V 1754. barunstvo s pridjevkom Saverio. Jedan od braće, Stjepan Ivan, bio je tajnik namjesnika Pazinske grofovije Ercola Turinettija, a 1729. imenovan je članom komisije za ispitivanje i predlaganje mjera za promicanje trgovine u Austrijskom Carstvu. Njihov otac Feliks (1662–1716), komorski pomorski inspektor, istaknuo se u ratu za španjolsku baštinu 1701–1714. U XVIII st. iz obitelji su potekli i riječki kanonici Simon Vinko (kanonik 1730–1780) i Antun (umro 1760) te prior augustinskog samostana u Rijeci Karlo (1756). Trgovinom se uz Vinkova sina Tadiju (umro 1720) bavio i Julijev sin, Ivan Nepomuk, koji je kao pomorac trgovao u Africi, Aziji, posebno u Indiji, gdje je u Bombayu i umro. Engleska Istočnoindijska kompanija izabrala ga je za svog člana i agenta. Njegov otac, Julije (umro 1798), sin Stjepana Ivana, bio je riječki općinski vijećnik (od 1753), a za mađarske uprave u gradu, savjetnik ugarskog gubernija (od 1790). God. 1779. darovao je gradu Rijeci svoju biblioteku, u fondu koje su bile i knjige njegova strica biskupa Ivana Antuna, pod uvjetom da knjige budu pristupačne čitaocima; 1782. ta je knjižnica uvrštena u fond koji je bio začetak današnje Naučne biblioteke u Rijeci. Njegovim imenom nazvan je jedan trg u Rijeci. Jedan od njegovih sinova Franjo Ksaver (do oko 1814) bio je općinski vijećnik u Rijeci, a drugi, Vinko Ignacije (umro 1803), kontrolor gubernijalne blagajne. U javnim službama u XVIII i početkom XIX st. spominju se i Tadijin sin Klaudije (1691–1766), općinski vijećnik (1735), službenik trgovačkog suda (od 1753) i bilježnik (1760–1766), zatim sin Franje Ksavera, sudac Franjo te posljednji odvjetak barunske grane, barun Vinko Feliks (umro 1812), prisjednik (1784–1785) pa onda tajnik općinskog vijeća u Rijeci (1785–1810). U popisu članova riječkoga plemićkog vijeća 1823. ne spominju se više ni jedan član bilo kojeg ogranka ove obitelji.