BERNARDIĆ, Dragutin

BERNARDIĆ, Dragutin, operni pjevač (Karlovac, 27. VIII 1912). Školovao se u Karlovcu gdje je završio gimnaziju 1931. te istodobno učio violončelo i solo-pjevanje u Gradskomu glazbenom zavodu. U to doba je počeo nastupati kao violončelist i pjevač — član karlovačkih komornih sastava. Studije je nastavio na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i diplomirao solo-pjevanje 1938, kao učenik Marije Kostrenčić. Usavršavao se zatim kod talijanskoga pedagoga V. Bevilacque u Trstu. Pjevačku karijeru započeo je kao član vokalnog ansambla Zagrebački madrigalisti (1933–1938), zatim je bio solist i član komornog zbora Radio-Zagreba. U zagrebačkoj Operi debitirao je 1938. ulogom priora Firmine u Medvedgradskoj kraljici L. Šafraneka Kavića. Poslije je bio član opernih ansambala u Splitu (1940) i Osijeku (1940–1943) te Opere HNK u Zagrebu (1943–1972), gdje je 1970. proslavio 35-godišnjicu umjetničkog rada. Počasni je član Udruženja muzičkih umjetnika Hrvatske (1968. i 1970. i predsjednik), Saveza muzičkih umjetnika Jugoslavije i Hrvatskoga glazbenog zavoda. Bas, tamno obojena, prodorna glasa, ostvario je na sceni zagrebačke Opere opsežan repertoar od 50-ak uloga, među kojima su najznatnije: Sarastro (W. A. Mozart, Čarobna frula), Leporello (Mozart, Don Giovanni), Rocco (L. van Beethoven, Fidelio), Daland (R. Wagner, Ukleti Holandez), Kralj i Ramphis (G. Verdi, Aida), Kralj Filip II (Verdi, Don Carlos), Don Basilio (G. Rossini, Seviljski brijač), Filozof Colline (G. Puccini, La Bohème), Mefisto (Ch. F. Gounod, Faust), Ivan Susanjin (M. I. Glinka, Ivan Susanjin), Kan Končak (A. P. Borodin, Knez Igor), Pimen (M. P. Musorgski, Boris Godunov), Kralj Arkel (C. A. Debussy, Pelléas i Mélissande), Advokat Swalov (B. Britten, Peter Grimes), Kralj Tref (S. S. Prokofjev, Zaljubljen u tri naranče), Mendoza (Prokofjev, Vjenčanje u samostanu). Kreirao je s uspjehom i likove u operama domaćih skladatelja: Sveslava (V. Lisinski, Porin), Sulejmana (I. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski), Gazdu Marka (J. Gotovac, Ero s onoga svijeta), kapetana Franu (I. Brkanović, Ekvinocij). Sa zagrebačkom Operom gostovao je u Londonu, Parizu, Pragu (Praško proljeće), Veneciji, Napulju, Berlinu, Salzburgu, Ateni te u Tokiju i Osaki. Samostalno je nastupao na festivalu u Glindebournu (1956, Mozart, Čarobna frula) te u Bukureštu i Temišvaru (1956, Gounod, Faust; Rossini, Seviljski brijač; Verdi, Aida). S ansamblom zagrebačke Opere snimio je na gramofonske ploče opere Car Saltan, Sadko (Rimski Korsakov), Porin (Lisinski), Nikola Šubić Zrinjski (Zajc), Ero s onoga svijeta (Gotovac). Nastupao je i kao koncertni i oratorijski pjevač priređujući samostalne koncerte (u Zagrebu, Splitu, Krakovu, Bukureštu) i sudjelujući u mnogim izvedbama oratorijskih djela (G. F. Händel, Mesija; W. A. Mozart, Requiem; A. Bruckner, Te Deum itd.). Za glasovne i interpretativne kvalitete dobivao je priznanja u zemlji i inozemstvu. Kritičari su ga uspoređivali s istaknutim basovima svjetskih opernih pozornica i isticali ujednačenost i snagu njegova tamno obojena glasa te izražajnost njegovih glumačkih kreacija, posebno u ulogama Kana Končaka i Ramphisa. Za umjetnička dostignuća primio je saveznu nagradu (1949), Nagradu »Milka Trnina« (1959. i 1963), Nagradu grada Zagreba (1963), povelju Udruženja muzičkih umjetnika Hrvatske »Milka Trnina« za životno djelo (1981) te Orden rada sa zlatnim vijencem (1970).