BERNARDIN SPLIĆANlN

BERNARDIN SPLIĆANlN (Bernardinus Spalatensis, de Spalato), priređivač hrvatskog lekcionara (druga pol. XV st. — Split? poslije 1523). Prve vijesti o njemu vezane su uz podatak koji donosi J. Badalić, navodeći da mu je Jeronim Lucić uputio dva pisma (jedno 1493, a drugo 1494) u hvarski samostan franjevaca opservanata (Reuerendo patri fratri Bernardino Spalatensi ordinis opservantinorum amico optimo in monasterio Sanctae Mariae Virginis de Gratis in Liesina). D. Farlati piše da je već 1495. Bernardin Splićanin čuvar pravovjerja u službi crkvenoga suda za suzbijanje hereze i odgovoran za Dalmaciju, Ugarsku, Hrvatsku, Bosnu, Albaniju, Srbiju, Rašku i Bugarsku te biskupije zadarsku, splitsku, dubrovačku, barsku i dračku. Dvije pergamene iz arhiva samostana sv. Frane u Splitu spominju 1512. Bernardina vicegvardijana i 1514. Bernardina Markovića gvardijana splitskoga samostana. U latinskom zborniku (iz 1559) konventualca Jeronima Divnića spominje se da je 1520. Bernardin de Spalato »hereticae prauitatis inquisitor« zastupao gvardijana šibenskoga samostana konventualaca u sporu koji se vodio 9. siječnja 1520. pred biskupskim sudom u Splitu. U jednom pismu iz II pol. 19. st. (iz arhiva samostana sv. Frane u Splitu) govori se o »Evangelistaru hrvatskome našega o. Bernardina Splićanina pečatana godine 1495« i da spomenuti Bernardin Splićanin »biaše kano Custos u pohode 1522. 10. svibnja i 1523. 12. travnja«. U nekrologiju provincije konventualaca Sv. Jeronima uz 12. siječanj spominje se Bernardin Splićanin kao, čuvar pravovjerja. U klaustru samostana sv. Frane u Splitu postavljena mu je 1955. spomen-ploča. U zadarskom Historijskom arhivu (Spisi A. de Zandonatisa) spominje se još jedan Bernardin Splićanin (de Spalato) kao član franjevaca opservanata u samostanu sv. Franje u Zadru: 1491, 1494. i 1514. kao gvardijan istoga zadarskog samostana. — Bernardin je redaktor prve poznate datirane latiničke inkunabule na hrvatskom jeziku – čakavskog lekcionara, poznatog pod nazivom Lekcionar Bernardina Splićanina. Tiskan je 12. ožujka 1495. u Veneciji u tiskarnici Damjana Milanskoga, goticom, crveno-crnom tehnikom, jednostupačno. Knjiga ima 104 stranice, a skromno je opremljena. Započinje latinskim incipitom: Dominica. j. aduentus Incipit vulgarisacio dalmatica epistolarum & euangeliorum. atque prephacionum. et benedictionum: continenciium in missali. Dominica prima de aduentu (…Počinje dalmatinski prijevod poslanica, evanđelja, prefacija i blagoslova što se nalaze u Misalu…). Na dnu posljednje stranice nalazi se crveno otisnuta latinska bilješka koja sadržava naslovne podatke: Euangelia et epistole cum prephationibus et benedictionibus per anni circulum. In lingua ylliricha feliciter expliciunt: Emendata et diligenter correcta per fratrem Bernardinum spalatensem: Impressum venetijs per Damianum mediolanensem. Anno. d. MCCCXCV, die. Xlj. martij (Sretno završavaju na ilirskom jeziku prijevod evanđelja i poslanica s prefacijama i blagoslovima što se čitaju u tijeku godine. Pregledao i pažljivo popravio fra Bernardin Splićanin. Tiskano u Veneciji kod Damjana Milanskoga godine gospodnje 1495, dana 12. ožujka). Drugo neizmijenjeno, ali drvorezima ukrašeno izdanje priredio je gotičkim slovima, također u Veneciji, u tiskarnici Fratelli Nicolini de Sabio, 1543. trogirski kanonik Benedikt Zborovčić. U istom je gradu 1586. po treći put tiskan Lekcionar što ga je priredio Trogiranin Marko Andriolić, dok je četvrto izdanje, ali u štokavskoj ikavici, priredio bosanski franjevac Ivan Bandulavić 1613 (opet u Veneciji). Do II svjetskog rata prvo je izdanje bilo sačuvano u četiri primjerka. Prema zadarskom primjerku Lekcionara, koji se za rata izgubio, priredio je 1885. T. Maretić kritičko izdanje. Drugi se primjerak, dosta okrnjen, nalazi kod franjevaca na Trsatu, a treći, dobro očuvan primjerak, u Odesi. Najbolje je ipak očuvan primjerak u knjižnici »Juraj Habdelić« Družbe Isusove u Zagrebu. Tom primjerku nedostaju dva lista (VIII i XVII), a nedavno je restauriran. Bernardinov Lekcionar, koji zajedno s rukopisnim Zadarskim i Korčulanskim lekcionarom pripada redakciji jednog matičnog lekcionara, bio je izvor iz kojega su nicali tzv. sćaveti ili lekcionari na narodnom jeziku. U čakavskim, kajkavskim i štokavskim verzijama ta je knjiga došla do dubrovačkog područja, do Bosne i Slavonije, do kajkavskih krajeva i među Gradišćanske Hrvate. — O podrijetlu hrvatskih lekcionara dugo se u znanosti raspravlja pa je to pitanje i danas aktualno. A. Leskien je iznio mišljenje da su šćaveti nastali jezičnim pokraćivanjem crkvenoslavenskih tekstova. Drugi su ga smatrali prijevodom s latinskoga (V. Jagodić, T. Maretić, M. Rešetar), ali je poslije prevladalo tumačenje po kojem jezik šćaveta predstavlja završnu fazu u pokraćivanju glagoljičkih lekcionara (F. Fancev). U prilog tome je i mišljenje J. Schütza (u monografiji o leipziškom lekcionaru iz dubrovačkoga kraja, pisanom bosančicom) koji ističe glagoljsko podrijetlo hrvatskog lekcionara. Međutim, najnovije otkriće dubrovačkoga štokavskog misala iz XVI st. i lekcionara u njemu (iz Vatikanske biblioteke, obradio ga i sprema za tisak S. Graciotti) vraća se mišljenju o prijevodu s latinskoga. Time se ipak nameće potreba da se preispitaju tumačenja o genezi šćavetskih lekcionara.