BERTIĆ, Vatroslav

BERTIĆ, Vatroslav (Ignac Josip), matematičar i mjernik (Orehovica, Bedekovčina, 7. VI 1818 — ?, poslije 1899). Sin je umirovljenog natporučnika Josipa (Jakoba Josipa), vlasnika dobra Bertićevo kod Orehovice (dio nekadašnjeg istoimenog vlastelinstva) i Regine Gregoroczy (Gregurevački). Jedna od tri Vatroslavove sestre, Jelisava ud. Prasnički, bila je promicateljica pučke prosvjete. B. nije nastavio započetu vojničku karijeru, već se odlučio za studij tehnike na sveučilištu u Pešti, gdje je 1846. ili 1847. stekao zvanje mjernika. Potkraj 1847. ili početkom 1848. započeo je raditi u Vrhovnom mjerničkom ravnateljstvu za združene kraljevine u Zagrebu. Od prve polovice do potkraj 1848. bio je perovođa Bojnog odsjeka Banskog vijeća u Zagrebu, a potom se vraća na rad u mjerničko ravnateljstvo. God. 1851. bio je »mernički pomoćnik 1 reda« Zemaljskoga graditeljnog upraviteljstva za Hrvatsku i Slavoniju i ujedno graditeljnog ureda za Hrvatsku u Zagrebu, od 1861. do 1863. županijski mjernik Zagrebačke županije, a od 1863. kotarski mjernik u Varaždinu, gdje se spominje do 1879. Poslije je živio u Radoboju, Orešju (vjerojatno Orešju Humskom kod Huma na Sutli) i u okolici Zaboka. Bio je prisni prijatelj i dopisivao se niz godina s pjesnikom P. Preradovićem s kojim se susreo i sprijateljio za studija u Pešti (1846). B. je uz B. Šuleka, njihova zajedničkog prijatelja, i druge, bio zaslužan za Preradovićev službeni premještaj iz Italije u Bojni odsjek u Zagrebu (1849). — Za studija u Pešti bavio se matematikom. Zalagao se za širenje matematičkih znanja u skladu s idejama narodnog preporoda o prosvjećivanju, posebno u svojim člancima Něšto o matematici (Danica horvatska, slavonska i dalmatinska 1846, 29) i Književna věst (Ibid., 43). U njegovoj knjižici Samouka pokus pèrvi, koju je bio namijenio nastavi matematike, mogu se prepoznati elementi matematičke logike do kojih je došao nezavisno od engleskog matematičara G. Boolea (1815–1864). — Prema I. Perkovcu, objavljivao je 1848, kao član Bojnog odsjeka, izvještaje s područja obrambenih linija na Dravi kod Varaždina u Novinama dalmatinsko-horvatsko-slavonskim (listopad—prosinac, nepotpisani dopisi s oznakom: Iz Varaždina). Prema J. Horvatu bio je i suradnik zagrebačkih Jugoslavenskih novina (1850, nije se potpisivao). Svoja sjećanja na događaje u 1848. i 1849, objavio je polemizirajući s I. Perkovcem u seriji članaka Iz bojnog odsjeka godine 1848 (Narodne novine, 1869, 213, 215, 219) i u prilozima Sad i nekad (Obzor, 1879, 232, 249, 258, 264, 282, 284), u kojima je priopćio i pisma koja mu je u to vrijeme pisao P. Preradović (ponovno ih je izdao M. Šrepel) i major Kamenjak (prvi put objavljena u Novinama dalmatinsko-horvatsko-slavonskim, 1848, 101, 102). Objavio je i neke priloge o pčelarstvu (Slavonska pčela, 1883, 10/11, 12). Potpisivao se i B., O-, O., Bertić, O. Bertić. Njegova neobjavljena prepiska s P. Preradovićem i jedno pismo P. Rogulji (1897) čuvaju se u Arhivu JAZU u Zagrebu (Preradovićeva ostavština), jedno pismo zetu Jožici (1898) i jedno M. Grloviću (1899) u Zbirci rijetkosti Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a spisi iz vremena službovanja u Varaždinu u Historijskom arhivu u tom gradu. — Bio je član utemeljitelj (od 1845); a kasnije (oko 1853) i član uprave Matice ilirske. God. 1862. bio je jedan od osnivača i prvi predsjednik (1862–1864) Obrtničkog društva u Zagrebu. — Njegov sin Milutin (1848–1932) polazio je Kr. gospodarsko-šumarsko učilište i ratarsku učionu u Križevcima (od 1864), a kasnije upravljao obiteljskim dobrom Bertićevo. Bio je poznati vinogradar i imenovan povjerenikom za suzbijanje filoksere (oko 1901). Objavio je i neke priloge s područja poljoprivrede (Gospodarski list, 1877, 16; 1901, 3). Pisao je pjesme (tiskano samo nekoliko u: Vijenac, 1923; Danica, kalendar, 1924, 1927) i objavio uspomene na svoju obitelj (Jutarnji list, 1928, 5982) te na kuma P. Preradovića (Omladina, 1922–23, 9/10; Jutarnji list, 1929, 6168). Drugi sin Bogdan školovao se u vojnim učilištima (oko 1867–1872), a poslije je bio računarski činovnik (oficijal, revident) u Sarajevu, Budimpešti, Osijeku i Zagrebu (oko 1884–1892). Njegova pisma J. J. Strossmayeru iz 1888 (Strossmayerova ostavština, Arhiv JAZU u Zagrebu; i jedno pismo iz 1892) sadrže podatke o njegovim vezama s više istaknutih muslimana, posebno o prijateljstvu s begom Esadom Kulovićem, za boravka u Sarajevu (1884), zbog čega je bio premješten u Budimpeštu. U spomenutom Arhivu čuva se i jedno njegovo pismo F. Račkom s podacima o prilikama u Bosni (oko 1884; pismo iz 1886. u Ostavštini F. Račkog). Njihov brat Dušan bio je između 1894. i 1917. kotarski sudac u Pregradi (gdje je bio i član uprave Narodne čitaonice oko 1901) i Slavonskoj Požegi te predsjednik Kr. sudbenog stola u Ogulinu, a sestra Slava, žena varaždinskog publicista i političara D. Antoleka Orešeka.