BETONDIĆ, Jakov

BETONDIĆ, Jakov (Jakob), pjesnik i prevodilac (Dubrovnik, 24. VII 1758 — Koločep kod Dubrovnika, 4. IX 1819). Sin je pjesnika i prevodioca Josipa, brat pjesnika Damjana i otac narodnjaka Josipa. Bio je dugogodišnji službenik u uredu državne riznice Dubrovačke Republike. Za francuske uprave prilagodio se novoj situaciji (hvaleći u pjesmama Marmonta i Napoleona) te obavljao različne javne dužnosti (blagajnik bolnice i nahodišta, član općinskoga vijeća i komisije apela, zamjenik mirovnoga suca u Stonu, središnji blagajnik u Dubrovniku). God. 1814, u jeku težnji za obnovu Republike, gajio je republikanske nade, a 1816. izabran je kao predstavnik grada i kotara Dubrovnik u poklonstvo novoj austrijskoj vlasti (u tu je svrhu s N. Pucićem Starim putovao u Beč caru). Bio je oženjen Marijom, kćerkom dubrovačkoga građanina Jakova Guske, i s njom imao troje djece. — B. je mnogo prevodio s latinskog jezika. Najpoznatiji su njegovi prijevodi nekih Ovidijevih Heroida, objavljenih u izdanju Publ. Ovidia Nazona Heroidah prevod Jozipa i Jakoba Betondića Dubrovčanah (Dubrovnik 1849), ali stručnjaci još nisu konačno utvrdili koje je heroide on preveo. Danas se misli da ih je preveo 9. Prevodio je epizode iz Ovidijevih Metamorfoza i elegije iz Tristia (nesačuvane?); te Propercijeve elegije (IV knj., 11 elegija, dijelom objavljene u Latina et graeca, 1976). Prijevod Horacija (Carmina, 1, 24) primijenio je na lokalnu zgodu u povodu smrti istaknutoga prosvjetitelja T. Basiljevića (Pjesan pisana gneghda od Orazia Flacca Virgiliu ù smart gnegova Priateglja Quintilia Vara, sada prinessena ù slovinski jezik, i s’sarca prikasana Gosparu Antunu Sorgu, kad je isgubio gnjegova draga Rodjaka, i jako i varsna Priateglja Gosp.^ra Toma Bassegli, objavljena u Radu JAZU, 1971, 357). Preveo je nekoliko manjih latinskih pjesama dubrovačkih pjesnika: pjesme ispod originala u antologiji U. Appendinija iz 1811. god.; B. Džamanjića iz zbirke Navis aerea (O plavčice…, objavljena u zborniku Hrvatski latinisti, 2. Zagreb 1970, 570); podrugljive epigrame Đ. Hidže o vožnji jedne Dubrovkinje s Francuzom u karoci i protiv nekoga N. Pizzelija te pjesme R. Kunića o kardinalima Spinelliju i Pretisu (rkp. u Knjižnici Male braće). U izvornim pjesmama na hrvatskom jeziku slavi u obliku počasnica francuske vlasti (U došastju bana Marmontića, Pjesanca na način soneta u hvalu Napoleona, u rukopisu, Knjižnica Male braće) i pjeva u povodu svadbe (tiskana zbirka Per le nozze del signor cavaliere Gianluca Garagnin e della signora Francesca Borelli. Poesie, Dubrovnik 1810). U satiričnim epigramima na latinskom, koje je sâm prevodio na hrvatski, izvrgava ruglu neke, po njemu, nastranosti domaćih ljudi (piše protiv F. M. Appendinija, nakon tiskanja njegove gramatike, zatim Protiv tri svećenika na otoku Koločepu). Zastupljen je epigramom u zbirci u povodu porinuća broda »Bete« (Navis ragusea, 1819, na latinskom i hrvatskom). — I njega su častili prigodnicama dubrovački suvremenici, primjerice: F. P. Sorkočević (Pricjenjenomu gosparu Jakobu Joza Betondi o njegovu piru kad se zaruči s gospogjom Mariom kćerom gospara Jakoba Guske, Beritićev zbornik, 206–207), Đ. Ferić (In nuptiis Jacobi Betondi, Historijski arhiv u Dubrovniku), J. Restić (Epistola III Ad Jacobum Betondi sponsum novellum, u Carmina, Padova 1816, 223–228), M. Marinović (U smrt izvrsnoga gradjanina dubrovačkoga Jakoba Betondi glasovitoga pjesnika, ki priminu na otoku Koločepu, Naučna biblioteka u Dubrovniku). Nešto dokumenata o njemu i korespondencije pohranjeno je u Historijskom arhivu u Dubrovniku (Arhiv Bassegli-Gozze, Arhiv Čingrija). Njegova izvorna poezija iskazuje tvrdoću stihovanja i potpunoma se uklapa u brojnost dubrovačkih prigodničara u vrijeme pada Republike i u novomu državnom ustrojstvu. Ni njegove prijevode strukovnjaci (Željko Puratić, Vladimir Vratović) ne cijene suviše, iznoseći kritičke primjedbe.