BETTERA, Baro Prospero

BETTERA, Baro Prospero, pjesnik i pisac (Dubrovnik, 25. V 1770 — Dubrovnik, 21. VII 1852). Sin Petra i Marije, rođ. Dimitri. Školovao se u Dubrovačkom kolegiju. Od 1789. obavljao je državne službe (pisar u generalnom konzulatu u Smirni u svog oca, vicesekretar Senata, dvaput državni tajnik Dubrovačke Republike). Kao sposoban činovnik uživao je veliko povjerenje. Obavio je i nekoliko diplomatskih misija za dubrovačku vladu: 1798. u Zadru u grofa Thurna, dvorskoga komesara za Istru, Dalmaciju i Boku; te u generala Bradyja u Kotaru; za konavoske bune 1799. u spomenutoga generala u Kotoru i Rukavine u Zadru tražeći pomoć austrijske vojske; 1803/1804. u Beču zbog spornih pitanja oko promjene diplomatskog predstavnika Dubrovačke Republike Ayale. Za francuske uprave ostao je općinski tajnik i tajnik-blagajnik dobrotvornih zavoda. God. 1801. oženio se A. Zuzorić i imao petero djece. Odmah nakon dolaska Austrijanaca u Dubrovnik sudjelovao je u akcijama za obnovu Dubrovačke Republike. Kao republikanca vlasti su ga 1815. zatvorile. Ubrzo je pušten na slobodu; pomirivši se s novim prilikama, postao je vjerni austrijski podanik. Tako je za potrebe civilnog i vojnog guvernera Dubrovnika i Albanije, generala T. Milutinovića, već 1815. napisao iscrpan Mémoire sur le gouvernement politique et civil de la Ex-République de Raguse. Rédigé par ordre de monsieur le général major Milutinovich chevalier de l’ordre de Marie Thérèse, commandeur de l’ordre de Léopolde, commandant civil et militaire des provinces de Raguse, et Albanie (priredio Bogdan Krizman, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 1952, str. 424–461) o ustrojstvu bivše Republike. Također je bio tajnik i načelnik dubrovačke općine, politički pretor (od 1820. do umirovljenja 1843), školski nadzornik i podupravitelj gimnazije. — Pisao je na latinskom, talijanskom, francuskom i hrvatskom jeziku, većinom prigodnice, koje su samo dijelom objavljene. To su ponajvećma ode u čast vladara: ruske carice Katarine II, britanske kraljice Viktorije, austrijskih careva Franje (Gazzetta di Zara, 1834, te kao posebna brošura In die natali Francisci I…, Zadar 1834) i Ferdinanda I (La Dalmazia, 1845, i kao brošura Ad Ferdinandum I Austriacum…, Zadar 1845), zatim državnikâ i odličnikâ, npr. austrijskog nadvojvode Franje Karla, irskog političara D. O’Connella, dubrovačkog biskupa (u zbirci A memoria perenne dell’amato vescovo monsignor Antonio Giuriceo…, Beč 1842). Sačuvan je i njegov odulji spjev La Irreligione u kojemu raspreda o suvremenome nevjerju. Zanimljivi su njegovi estetički nazori o pjesništvu (utjecaj Horacija) iskazani 1807. u pismu prijatelju i dubrovačkom prepisivaču R. Radelji. Pisao je i filozofske, političke, književno-kritičke i poljodjelske sastavke, koje uopćeno spominju njegovi suvremenici, ali koje nije uspio dovršiti. Sačuvana je njegova opsežna studija o životu i djelu U. Appendinija, zamišljena kao predgovor za posvetnu zbirku pjesama u njegovu smrt. Iz 1827. je njegov elaborat, upućen dalmatinskom namjesništvu, s prijedlozima za svestrano uzdizanje poljodjelstva (navlastito proizvodnje vina) u osiromašenoj pokrajini o neriješenomu kolonatskom pitanju. Suvremenici su ga cijenili kao učena čovjeka, štoviše i kao dobra pjesnika. Za života mnogi su mu upućivali poslanice i pohvalne pjesme (većinom u rukopisima u Historijskom arhivu u Dubrovniku, Arhiv L. Pavlovića, i u Knjižnici Male braće): Ivan Salatić, R. Radelja, (nekoliko latinskih prigodnica), U. Appendini (Carmina, Dubrovnik 1811), A. Kaznačić, Nikola A. Pucić i N. Arbanas. Njegove su pjesme prevodili s latinskoga na hrvatski (N. Arbanas, A. Kaznačić), na talijanski (G. Ferrari Cupilli, M. A. Vidović iz Šibenika i Agostino Brambilla) i na njemački (S. Steiner); čuvaju se u zbirkama Historijskog arhiva i u Naučnoj biblioteci u Dubrovniku. Prijateljevao je s braćom Appendini, Đ. Ferićem te izmjenjivao književna iskustva s I. Bizzarom. Nepotpuni prijevod njegovih Memoara na hrvatski objavio je Nikola Putica (Zapisci Bara Bettere o političkoj i građanskoj uredbi bivše Republike Dubrovačke, Dubrovnik, zabavnik Narodne štionice dubrovačke, 1867), nedovršen prijevod na talijanski D. B. Broili (Sul governo politico e civile della Repubblica di Ragusa, sv. 17–19, 21–22 Biblioteke za povijest dalmatinsku, Dubrovnik 1882–1883), a originalan francuski tekst B. Krizman 1952. Nešto njegove službene i privatne korespondencije sačuvano je u Historijskom arhivu u Dubrovniku (gdje su pohranjeni i rukopisi njegovih ostalih spisa i pjesama) te u Naučnoj biblioteci u Dubrovniku. Betterino stihotvorstvo ostaje u okvirima nepjesničkog vremena, dok je njegov spis o Dubrovačkoj Republici i danas vrijedan izvor o dubrovačkoj prošlosti.