BIZAR

traži dalje ...

BIZAR (Bizzarro), pomorsko-brodovlasnička obitelj s Pelješca. Navodi se i u oblicima Bisar, Bizarić, Bizarović, Bizzaro, de Bizzarro. U XVII st. nastanjeni su u Stankoviću kod Orebića. Prvi poznati član obitelji Luka Antunov Bizarović spominje se 1630. God. 1673/1674. posjeduju Ivan i Antun Bizar kuće u Stankoviću (Sveti Đuro); tu su bili nastanjeni i u XVIII st. Jedna grana peljeških Bizara preselila se početkom XVIII st. u Bakar. Posjedovali su kuću i u Orebiću, a u XIX i XX st. živjeli su i u Dubrovniku. Od 1739. pripadao je jedan ogranak austrijskom plemstvu; potvrdu plemstva dobili su 1818, odn. 1819, a od 1896. službeni oblik njihova prezimena bio je Ohmućević Bizzarro. U XVII i XVIII st. bavili su se pomorskom trgovinom i bili vlasnici više velikih jedrenjaka ili su imali udjela u njima. U tom razdoblju bilo je u obitelji Bizar šesnaest pomorskih kapetana, koji su plovili pod dubrovačkom, mletačkom, austrijskom i jeruzalemskom zastavom. Na prijelazu iz XVII u XVIII st., za krize dubrovačkog pomorstva (izazvane mletačkom blokadom Dubrovnika s mora i kopna), Bizari su se, uz mnoge druge pomorce s Pelješca, bavili trgovinom u Hrvatskom primorju prevozeći za Austriju tovare soli, vojnike i vojnu opremu. Posebno su se u tome istakla braća Ivan (1689–1761) i Matija (oko 1695–1757). Za te zasluge podijelio im je 8. IV 1739. car Karlo VI austrijsko nasljedno plemstvo. Iz plemićkog ogranka istakli su se Ivanovi potomci. Sin mu Vicko (1721–1793), pomorac i brodovlasnik, imao je uspjeha u pomorskoj trgovini; oženio se Marijom, sestrom imućnog trgovca u Veneciji, Pelješčanina Roka Bonfiola, čiji je imetak naslijedio Vicin sin, pjesnik, kolekcionar i bibliofil → Ivan. Njegovom ženidbom s Nikom Zuzorić, Bizari su postali i nasljednici izumrlih obitelji Ohmućević Grgurić i Fačenda (Faccenda). Jedan od Ivanovih sinova → Baldovin (Baldo), bio je pisac i publicist. Drugi, Lujo (1825–1902), potpukovnik u austrijskoj (austrougarskoj) vojsci; 1896. odobrio mu je kralj Franjo Josip I da svoj obiteljski grb spoji s onim Ohmućevića Grgurića te odredio da novo prezime bude Ohmućević Bizzarro. Lujo je poslije umirovljenja sudjelovao u političkom i društvenom životu Dubrovnika. Bio je jedan od dubrovačkih Hrvata koji su pristajali uz Srpsku stranku. Bavio se i pisanjem. Tiskao je Cenni biografici alla vita del Feld Maresciallo Conte Radetzky di Radetz… (Milano 1858) te napisao Über das Leben Lukša Gozze (rkp. na talijanskom jeziku u Arhivu Bizar). Od 1892. bio je godinama predsjednik dubrovačke Narodne štionice; spominje se i kao član odbora za podignuće spomenika Ivanu Gunduliću u Dubrovniku (1893). Do novijeg vremena pogrešno je poistovjećivan s Venecijancem, glazbenikom Lujom Bizzarrom (Menin-Bizzarro), koji je djelovao u Dubrovniku u drugoj pol. XIX st. Među Lujinim sinovima isticao se pravnik Frane (1875–1937). Studirao je u Beču; za Austro-Ugarske službovao je najprije u Dalmaciji, potom u Beču. Poslije I svjetskog rata bio je u Dubrovniku predsjednik Suda za ratnu štetu, Okružnog i Upravnog suda te odvjetnik. Isticao se i u kulturnom i društvenom životu grada. Bio je predsjednik Dubrovačke filharmonije, potpredsjednik Društva za razvitak Dubrovnika i okolice »Dub« i dr. Njegova sestra Jelena (1878–1927) predavala je na Učiteljskoj školi u Dubrovniku; istakla se kao promicateljica narodne prosvjete i dobrotvorka; bila je dugogodišnja predsjednica Narodne ženske zadruge u Dubrovniku. U povodu njezine smrti objavili su prigodnice I. Vojnović (posebno izdanje u ime Narodne ženske zadruge, 1927) i V. Vuletić Vukasović (Žena i svet, 1927, 4.). M. Murat naslikao ju je u kompoziciji Dolazak cara Dušana u Dubrovnik, a njezinu sestru Iku portretirao je M. C. Medović (portret iz 1887. čuva se u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku). Rod je u Dubrovniku i u Orebiću izumro; tamo je posljednja iz obitelji bila Tereza, udana Krelić (1827–1882). U Beču žive potomci jednog od Lujinih sinova Ivana. Osim stare obiteljske kuće u Stankoviću (izgorjela za II svjetskog rata) i kuće u Orebiću (prodana 30-ih godina XIX st.), posjedovali su palaču u Dubrovniku (palača Skočibuha-Bizzarro), ljetnikovac kod Komolca (Rijeka dubrovačka), imanje i dvorac u Brsečinama i dr. Obiteljski arhiv, u kojem je pohranjena i rukopisna zbirka djelâ iz starije hrvatske književnosti te veoma bogata zbirka privatne korespondencije, čuva se u Historijskom arhivu i djelomice u Zavodu za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, gdje je pohranjena i obiteljska knjižnica. Nekoliko dokumenata o Bizarima nalazi se u privatnoj arhivskoj zbirci obitelji Fisković u Orebiću.

LIT.: Obitelj. — Prospetto delle famiglie che nella provinzia della Dalmazia furono confermate nel antica Nobilità a create Nobili da SMIRA a tutto l’anno 1833. Zadar 1834, 7. — Carl Georg Friedrich Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, 4, 98. — Josip Gelčić: I Conti di Tuhelj. Ottavo programma dell’ I. R. Scuola nautica di Ragusa, 1888–89, 165, 175. — Stjepan Gradić: Pisma opata Stjepana Gradića Dubrovčanina senatu republike dubrovačke od godine 1667. do 1683. Zagreb 1915. — Karl Friedrich Frank zu Döfering: Alt-Österreichisches Adels-Lexikon, 1. Beč 1928, 26. — Aleksandar Solovjev: Postanak ilirske heraldike i porodica Ohmučević. Glasnik Skopskog naučnog društva, 1932(1933!), XII/6, str. 94. — Viktor Antun Duišin: Zbornik plemstva, 1. Zagreb 1938, 71–72. — Josip Luetić: Nekoliko vijesti o dubrovačkim brodovima zadnjih decenija XVII stoljeća. Dubrovačko pomorstvo (spomenica). Dubrovnik 1952, 197, 199, 201. — Žarko Muljačić: Prinove u dubrovačkom Državnom arhivu (II). Arhivist, 2(1952) 1, str. 82–83. — Stjepan Vekarić: Prilozi za povijest pelješkog pomorstva u XVII i XVIII stoljeću. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 3(1954) str. 531–532, 536–540. — Frano Kesterčanek: Nekoliko podataka o renesansnoj palači Skočibuha-Bizzaro u Dubrovniku. Ibid., 4–5(1955–56) str. 239, 243. — Josip Luetić: O pomorstvu Dubrovačke republike u XVIII stoljeću. Dubrovnik 1959. — Stjepan Vekarić: Pelješki jedrenjaci. Split 1960. — Josip Luetić: Brodovlje Dubrovačke republike XVII stoljeća. Dubrovnik 1964. — Bartol Zmajić: Legalizacija grbova nekih naših obitelji na temelju Ohmućevićevog grbovnika. Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, 1967, 7, str. 51–52. — Vinko Ivančević: Luka Livorno i dubrovački brodovi (1760–1808). Dubrovnik 1968. — Stjepan Vekarić: Pomorci Trstenice u XVII i prvoj polovini XVIII stoljeća. Spomenica Gospe od Anđela u Orebićima 1470–1970. Omiš 1970, 201–202. — Vinko Ivančević: O dubrovačkim nabavama soli u XVIII st. Pomorski zbornik, 1970, 8, str. 666, 669. — Marko S. Vekarić: Pelješka rivijera u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Orebić 1975, 24, 93, 147–149. — Stjepan Vekarić: Pomorci pelješke Župe i janjinskog područja u plovidbi izvan Jadrana u drugoj polovici 18. stoljeća. Pelješki zbornik, 1976, 1, str. 361–362, 364, 372–376, 380–381, 383–384, 386–387, 390, 404, 425–426. — Isti: Pomorske odredbe u oporukama Pelješčana. Prilozi za povijest umjetnosti u Dalmaciji, 1980, 22, str. 184, 189. — Lujo. — (Lujo Ohmućević Bizzarro). Narodni list, 22(1883) 14, str. 3. — Lujo pl. Ohmućević-Bizzarro. Dubrovnik, 11(1902) 36, str. 4. — Jelena. — Dječji vrt i promaknuće gđice J. pl. Bizzarro. Crvena Hrvatska, 16(1906) 29, str. 6. — vl.: Narodna ženska zadruga. Narodna svijest, 7(1925) 51, 2–3. — Jelena Bizzarro Ohmućević. Dubrovački list, 4(1927) 5, str. 5. — Frano. — Dr Frano Bizaro-Ohmućević. Hrvatska dubrava, 5(1937) 71, str. 2. — Marko Petričević: Dr Frano Ohmućević-Bizzarro. Jugoslavenski list, 20(1937) 63, str. 3. — Ika. — Vera Kružić-Uchytil: Mato Celestin Medović. Zagreb 1978, 45, 188.
 
Miljenko Foretić (1983)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i simboli

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

BIZAR. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/2025>.