BLAGOJEVIĆ, Adam Tadija

BLAGOJEVIĆ, Adam Tadija, pjesnik i prevodilac (Petrijevci kod Valpova, oko 1746 — Beč?, nakon 1797). U Beču je kao dvorski činovnik radio od 1771. do 1775. pri Sanitetskoj dvorskoj deputaciji i Ilirskoj dvorskoj deputaciji do njezina ukinuća 1777, potom do 1797. u Ugarskoj dvorskoj kancelariji. Ni prije 1771. ni poslije 1797. nema o njemu nikakvih podataka. — Zadojen idejama prosvijećenog apsolutizma, B. je među slavonskim piscima bio jedan od najizrazitijih promicatelja reformnih nastojanja Josipa II, kojega veliča u pjesmi Pjesnik-putnik (Beč 1771), sastavljenoj prigodom careva putovanja Slavonijom 1768. U tim lošim deseteračkim stihovima istupa protiv klera i feudalnog tlačenja slavonskog seljaka te brani svojega starijeg suvremenika M. A. Reljkovića, obarajući se na kritičare njegova Satira. I u prevođenju posezao je za djelima autora prosvjetiteljskih nagnuća. Takav je bio roman francuskoga fiziokrata G. F. Coyera Chinki, histoire cochichinoise (London 1768), koji je preveo na temelju izvornika i njemačkog prijevoda (tiskana u Beču 1771) te ga objelodanio pod naslovom Khinki, nikoi kokhinkhinezianski dogagjaî drugima zemljam hasnoviti (Beč 1771). Makar i preveden, roman je bio događaj u hrvatskoj književnosti, u kojoj ga nakon Zoranićevih Planina uopće nije bilo. S njemačkoga je preveo knjižicu češkoga pisca J. V. Paula Izkushani naùk, kako se ovce kroz dobro upravljènje k’ najboljemu stánjù dovesti, î ú takvom uzdêrxati mogu (Požun 1774). Nešto je bolji prijevod spisa A. Ružičke Predika od jedinstva u krstjanstvu (izvornik Predigt von der Einigkeit in Christenthume, kao i prijevod, tiskan je kod J. Kurzbocka u Beču). To je govor što ga je Ružička, ispovjednik cara Josipa II, izrekao 4. V 1773. u dvorskoj kapeli u Beču prigodom posvete fogaraškoga grkokatoličkog vladike G. G. Majora de Szarvada. Tiskana usporedo latinicom i ćirilicom, ta propagandna knjižica, u kojoj se – u skladu s nakanom bečke vlade – zagovara unija pravoslavnih s katolicima, nije imala odaziva. — Prema M. Kombolu, »Blagojević je radikalniji Reljković u smanjenom formatu. Kao pisac slab i bez dovoljno književne kulture, ostao je bez vidljiva utjecaja u hrvatskoj književnosti«, a – kako ističe T. Matić – zanimljiv je zbog nastojanja da knjigom unaprijedi društvenogospodarski život svojih sunarodnjaka.