BOBALJEVIĆ

BOBALJEVIĆ, jedna od najstarijih dubrovačkih plemićkih obitelji. U arhivskim spisima od sredine XIII st. nahodi se i u oblicima Babali, Babalio, Bobali, Bobalić, Bobalius, de Bobaliis. Plemićka grana spominje se do izumrća 1771. M. Orbin navodi kako je već u IX st., za prijateljevanja Dubrovnika s Neretljanima, neki Vid (Vita Bobali) bio vođa dijela neretljanske flote u bitki kod Makarske 887. protiv mletačkog dužda Pietra Candiana. Orbin, J. Lukarević i Dž. Rastić iznose kako je u pomorskoj bitki kod Poljica kraj Orašca 1184, gdje je bio poražen Miroslav, brat velikog župana srpskog Stevana Nemanje, vođa dubrovačkog brodovlja bio Mihovil. Orbin navodi još kako su braća Domanja, Vlaho i Vuk (Volče, Volzo) početkom XIII st. sudjelovala u pokušaju svrgavanja dubrovačkog kneza Damjana Jude zbog njegova samovlašća, ali su se zbog neuspjeha morali skloniti u dubrovačko zaleđe. Kasnijem kneževu svrgavanju u promletačkoj uroti Petra Beneše bila su se usprotivila braća Mihovil i Vid, držeći mletačku vlast gorim zlom. U arhivskim podacima iz XIII i XIV st. zabilježeno je djelovanje Vida (spominje se od 1270, umro prije 1321), sina Domanjina. Bio je 1293. jedan od poslanika bivšega srpskog kralja Stevana Dragutina u Veneciji (ženidbeni ugovor kraljeva sina Vladislava i Konstance Morosini), više puta dubrovački izaslanik u Bosni i član poslanstva u Srbiji (1320). U prvoj pol. XIV st. djeluje savjetnik bosanskog bana → DOMANJA. Njegov brat Vlaho (navodi se 1322–84) bio je više puta član Vijeća umoljenih i nekoliko godina knez Republike. Njihov suvremenik Mihovil (Miše; spominje se 1348–1400), Vukov sin, možda i njihov brat, bio je u vladinim diplomatskim misijama (npr. u srpskog kralja Vukašina). Triput je biran za kneza, a 1399. kao vijećnik sudjeluje u podjeljivanju prava građanstva bosanskom kralju Stjepanu Ostoji. U sljedećoj generaciji javljaju se dva Vuka (Volče, Vukša, Vlkša). O Vlahovu sinu Vuku (spominje se 1377–1407) piše Orbin da je 1396. bio kapetan dubrovačkih galija u pratnji hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda kad se vraćao iz Nikopolja preko Dubrovnika. Orbin i Rastić navode još da je on 1404. zapalio pristanište Drijeva (Gabela) na Neretvi i okolna mjesta u ratu između bosanskog kralja Stjepana Ostoje i Dubrovnika 1403/04. Vuk (spominje se 1370–1434), sin Mihovila (Miše: stoga u ćirilskim ispravama Vlkša Mišetić), bio je 1400. zakupnik carine u Rudniku i u drugim mjestima Srbije. U XV st. spominju se u obitelji četiri Vuka, pa im se podaci često zamjenjuju. Diplomat → VUK, sin Vlaha (umro 23. XII 1418. kod Srebrnice), imao je rođaka Vuka, sina Andrije. Od dva Vuka s očevim imenom Mihovil (prvi umro 1465, drugi 1473), jedan, vjerojatno onaj kasniji → VUK bio je latinski pjesnik. Potkraj XV st. živio je Makarij, prema Orbinu, redovnik u benediktinskom samostanu na Mljetu i poznavalac Sv. pisma. S. M. Crijević spominje Makarijev portret koji se čuvao u dubrovačkomu benediktinskom samostanu Sv. Jakova u Višnjici i poslije izgubio. Matej Franov (početak XVI st.) djelovao je u javnim službama, a poznavajući dobro latinski i grčki preveo je na latinski djela Sv. Bazilija, crkvenog naučitelja iz IV st. Orbin i Crijević navode da se taj njegov prijevod čuvao u samostanu Sv. Jakova u Višnjici. Njegove prijevode spominje i dubrovački franjevac M. Rusić te J. Kavanjin (Bogatstvo i uboštvo, X, 34), ističući da je Matej djela Sv. Bazilija preveo na hrvatski. Miho (Miše; umro 1557), sin Saba (Sabina, Savka), vjenčao se 1528; imao je sinove → SABA (Sabina, Savka), nazvana po ocu Mišetić, pjesnika, Sigismunda (Šiška) i Marina (Mara). Od listopada 1544. do ožujka 1545. spominje se kao knez u Konavlima Jerolim (Jerkula), kojega je s družinom posjetio pjesnik N. Nalješković i susret zabilježio u pjesmi Budući ja u Konavlah s veće družine, od strane svieh pisah gospodinu Jerkuli Bobaljeviću, koji bješe u toj doba tuj knez. Književni mecena → MARIN, sin Andrijin, živio je dugo u izgnanstvu, u kojem je 1588. umro u Padovi i njegov brat Džono. Sredinom XVII st. živio je drugi Marin, koji je objavio svoju knjigu Il Darabinto ovvero il senso predominato dalla ragione del signor Marino Bobali, nobile cavaliere raguseo, dedicato all'eccellentissima signora donna Costanza Giudici Papacoda, duchessa di Giovinazzo (Aquila 1654). Š. Ljubić (poslije i A. Bacotich) poistovjetio ga je s prethodnim Marinom. U drugoj pol. XVII st. ističe se Frano kao jedan od desetorice plemića koje je 11. IV 1667, nakon velikog potresa, zbor dubrovačke vlastele i građana izabrao u privremenu vladu. Pisma koja je, 1667/68. pisao iz Dubrovnika svome prijatelju Marku Basiljeviću u Mletke vrijede i kao povijesni izvor. — Pučka grana obitelji B. potekla je od Mathe de Babalio (spominje se 1368–71), nezakonitog sina Bossinusa sina Vidova; živjela je do pogibije više članova u potresu 1667. U XVII st. iz tog ogranka potekli su pjesnici → FRANO i → MIHO, nazvani Kuko. Rodoslovlje tog ogranka obitelji B. (od 1540) nalazi se u rukopisu Genealogia di alcune antiche Famiglie della Confraternita di S. Antonio di Ragusa (rkp. iz 1800. u Historijskom arhivu u Dubrovniku, f. 59"–60). — Ogranak Sorkočevića, Sorkočević Bobaljević (Sorgo Bobali), nastao je ženidbenim vezama s Bobaljevićima (1614).