BOBALJEVIĆ MIŠETIĆ, Sabo

BOBALJEVIĆ MIŠETIĆ, Sabo (Slavko, Glušac, Savino de Bobali Sordo), pjesnik (Dubrovnik, 1530 — Dubrovnik, 1585). Sin Miha (odatle mu drugo prezime Mišetić), pripadnika plemićke obitelji, i Filomene (Fioka) Đurđević. Zbog silovite ćudi, što je bila svojstvena svim Bobaljevićima, već u četrnaestoj godini izaziva nemio izgred u školi, a dvije godine poslije odgovara pred sudom za krvni delikt protiv Pavla Crijevića, koji mu je bio uvrijedio i ponizio oca. Za tu je neobuzdanost uz globu od 800 dukata bio osuđen na šest mjeseci zatvora i petogodišnji izgon iz Republike. Po nekim dokumentima zna se da je za progona boravio u Sofiji, po svoj prilici kao pomoćnik ili ortak kojega dubrovačkog trgovca. Budući da je nakon tri godine izgnanstva bio pomilovan, vratio se u Dubrovnik i uskoro ušao u Veliko vijeće. Tučnjave i krvave svađe i dalje su bile sastavni dio njegova života; zbog incidenta s kancelarom Giganteom bio je osuđen na četiri mjeseca zatvora, ali uspijeva pobjeći, po svoj prilici u Italiju. Kako je ponovno nakon nekog vremena bio pomilovan, vratio se u Dubrovnik, gdje mu je uskoro povjereno zapovjedništvo straže na Lovrjencu. Od 1561. do kraja života obavljao je različne službe u malaričnom Stonu, kamo su obično slali službenike po kazni. Bobaljevića to, čini se, uz njegove druge probleme, nije mnogo smetalo, jer je, kako se pretpostavlja, bio imun na malariju, a imao je i posjede u tom kraju Republike. Boraveći više puta u zatvoru i progonstvu, često daleko od roditeljskog nadzora, živio je krajnje neuredno, što je izazvalo nemile posljedice: propustio je nastaviti školovanje, zapustio gospodarstvo i, što je bitno odredilo njegov život u zreloj dobi, obolio od luesa. Liječio ga je čuveni dubrovački liječnik Amatus Lusitanus, prognanik iz Portugala. Amatus ga opisuje kao čovjeka snažne konstrukcije koji je, s bolesti, postao u najljepšim godinama prava ruina: osim drugih zala što su zaredala, potpuno je i oglušio. Otuda nadimak Glušac, koji je i sam prihvatio, unijevši ga i na naslovnu stranicu svoga talijanskog kanconijera, što su ga četiri godine po njegovoj smrti dala tiskati dva njegova brata, Šiško i Maro, s posvetom bogatom rođaku Marinu Andrijinu Bobaljeviću. Zbog svojih nedaća B. se uglavnom posvetio čitanju i gajenju poezije. Unatoč nemirnoj mladosti i teškoj bolesti, imao je mnogo prijatelja – u samom Dubrovniku i izvan njega. Akademija složnih (Accademia dei Concordi), osnovana po uzoru na slične akademije u Italiji, bila je, čini se, njegovo djelo. S mnogim je pjesnicima izmjenjivao pjesnička pisma, među najvažnijima su ona Maroju Mažibradiću i Mikši Pelegrinoviću. — Književni mu je rad dvojezičan. Talijanski kanconijer Rime amorose e pastorali et satire; koji je jedini došao do nas u tiskanom obliku, grana se, kako mu i naslov kazuje, u tri dijela. Prvi sačinjavaju ljubavni soneti koji snažno podsjećaju na Petrarkin Kanconijer: i njegova je naime odabranica umrla te su pjesme podijeljene u dvije skupine – Rime in vita i Rime in morte della Donna. Drugi dio kanconijera sačinjava dvadesetak pastirskih soneta, posvećenih Dinku Ranjini, u kojima se nazire neka druga žena. Satire, treći dio zbirke, možda najviše dočaravaju pjesnikovu unutrašnju biografiju: dnevne brige, bolest kojoj ne nalazi lijeka, književne simpatije, podsmijeh tuđim glupostima, šale s vlastitom gluhoćom i dr. Udara i na protivnike koji mu poriču pjesnički talent, a sami ne razumiju ništa. On ne teži za slavom, poezija mu je utjeha u nesretnu životu. Bobaljevićeva hrvatska poezija nije bila tiskana pa je uglavnom izgubljena; ono što je objavljeno tek je dio njegove produkcije na materinskom jeziku. Među tim ostacima je ovidijevski plač Arijadne za Tezejem i prepjev Tassova Amor fuggitivo – reminiscencije na antičku rimsku i suvremenu talijansku pjesnikovu lektiru, zatim cingareska Jeđupka u kojoj ciganka govori samo jednoj gospođi, ali opširnije nego ijedna u Pelegrinovićevoj Jejupki, a onda nekoliko ljubavnih pjesama s davno ustaljenim motivima, i jedna pjesma o Bakhu u kojoj se pjesnik s tugom sjeća mladih dana. — Njegove hrvatske pjesme prevedene su na češki (Dubrovnická renesančrci poezie, Prag 1964), poljski (Cyganka do pani. Obraz literatury powszechnej, Warszawa 1896) i ruski jezik (Poety Dalmacii, Moskva 1959). Iako na uhodanoj stazi petrarkizma, B. umije doživljaju dati neki svoj osobni pečat (J. Dayre), umije gdjekad postići suglasje ritma sa smislom i onda kad pjeva davno opjevane motive (M. Kombol). Najosobniji je u poslanicama (M. Franičević) u kojima očajnički slika svoje patnje (Knjiga Maroju Mažibradiću) ili se gorko smije vlastitoj nesreći (Odgovor Pelegrinu).