BOIĆ, Ema

BOIĆ, Ema (Ema, Gema, Gemma), dramska glumica (Zagreb, 29. VI 1883 — Beč, 15. XII 1914). Nakon završena liceja u Zagrebu 1902, studirala je glumu u Bečkom konzervatoriju, potom djelovala na mnogobrojnim njemačkim pozornicama. God. 1903. nastupala je u Frankfurtu a kasnije i Berlinu, u kazalištu M. Reinhardta, 1905. u bečkom Intimes Theater, 1906. u Bad Reichenhallu u Gornjoj Bavarskoj, a 1907. postaje članicom Gradskog kazališta u Halberstadtu. Potom je glumila u Breslauer Schauspielhaus (uz J. Kainza), 1909. opet je u Halberstadtu i Lübecku, a sezone 1909/10. članica je kuće Berliner Schillertheater. Dvije je godine u Düsseldorfu na pozornici Lujze Dumontove, a 1912. u Kölnu. U kolovozu 1913. sklopila je petogodišnji ugovor s kućom Deutsches Volkstheater u Beču, ali je, nezadovoljna ulogama i repertoarom, ubrzo počinila samoubojstvo. — Igrala je u različnim kazališnim predstavama, a istaknula se u klasičnomu dramskom repertoaru ulogama tragetkinja, posebno u glavnim ulogama Ibsenovih i Hebbelovih drama. Prvi je put nastupila u Zagrebu 1902. kao samouka glumica u naslovnoj ulozi Djevice Orleanske F. Schillera, a poslije su je kritičari zapazili u ulogama Gđe Alving (H. Ibsen, Sablasti), Ifigenije (J. W. Goethe, Ifigenija na Tauridi), Marije Stuart (F. Schiller, M. Stuart), Adelheide (J. W. Goethe, Götz von Berlichingen s gvozdenom rukom), Julije (Schiller, Fiesco), Margarete (W. Shakespeare, Richard III), Rebekke West (Ibsen, Rosmersholm). U Zagrebu je gostovala 1906. kao Ibsenova Hedda Gabler, 1909. kao Brieuxova Yanetta (Crveni talar) i Ibsenova Ellida (Gospođa s mora), a 1913. kao Shakespeareova Lady Macbeth, Sardouova Fédora i Hebbelova Judita. Na njemačkim je pozornicama više puta recitirala našu narodnu i umjetničku poeziju. Bavila se i književnim radom. U rukopisu je ostalo nekoliko mladenačkih ugođajnih pjesama na hrvatskom i njemačkom jeziku, dvije povijesne drame na njemačkom (Kristina i Djevica Orleanska) te scenska igra Hasanaginica, nastala za boravka u Düsseldorfu. Navodi se da je u njemačkoj periodici objavljen njezin putopis Po Dalmaciji, a u Agramer Tagblattu (1910, 70) objelodanjeno je glumičino kazališno pismo iz Berlina. D. Prohaska je u Savremeniku (1915, 11/12), u okviru članka Književni rad Eme Boićeve, objavio izbor iz njezine lirike. — Njemački kazališni kritičari uočili su njezinu profinjenu osjećajnost i sposobnost poniranja u psihu ženskih likova; E. L. Stahl u knjizi Gemma Boić, dem Gedächtnis einer Künstlerin, opisao je tragičan život umjetnice nazvavši je »poglavljem njemačkog kazališta«. Zagrebačka ju je kritika držala vrsnom umjetnicom ističući pri tom da zbog »glumačkog patosa i deklamatorstva« ipak nije uspjela iskazati vrhunske dosege svoje darovitosti.