BORELLI VRANSKI-ALAČEVIĆ, Zoe

BORELLI VRANSKI-ALAČEVIĆ, Zoe, slikarica (Zadar, 15. IV 1888 — Firenca, svibanj 1980). Kći Huga Borellija Vranskog i Eveline Alačević iz Hvara. Prve pouke iz slikanja dobila je od oca i slikarice Marije Ettinger dok je polazila ženski licej u Zagrebu. Slikarstvo je učila u privatnoj školi B. Čikoša Sesije i M. Cl. Crnčića, zatim na Kunstschule für Frauen u Beču, kod Tine Blau, Ludwiga Michaleka i Hansa Tichyja i na Accademia di Belle Arti u Rimu kod G. A. Sartorija. Nakon studija odselila je s obitelji u Pariz, gdje joj 1913. omogućuje izlaganje slikar i grafičar J. L. Forain. Za I svjetskog rata boravila je u Filipjakovu. Udavši se nakon rata za tal. kapetana, poslije generala, Ermenegilda de Cinque Alačević, živjela je u Rimu i na Rivijeri, a za II svjetskog rata u Fossanu kraj Torina, zatim u Firenci. Osim slikarstvom, bavila se karikaturom i dekorativnim umjetnostima, posebno slikanjem na tekstilu. Sa sestrom Malvinom Borelli-Korolija, keramičarkom, putovala je Dalmacijom proučavajući i crtajući ornamentiku na narodnim nošnjama za Etnografski muzej u Splitu. Karikira tipove i situacije (Ministrant, Procesija, Marljivost, Pazar kćeri, Plesačice), radi djela stilizirane folklorne tematike (Narikače, Paljenje badnjaka) i marine. Karikature su joj objavljene nakon bečke izložbe 1909. u londonskom časopisu The Studio, a crteži 1917. u Savremeniku. Samostalno je izlagala u galeriji Miethke u Beču 1909, Parizu 1913. i Zagrebu 1919. Sudjelovala je na izložbama »Medulića« (Ljubljana 1909/10, Zagreb 1910), na Rimskoj izložbi (1911), izložbi »Lade« (Beograd 1912), izložbama Proljetnog salona (Zagreb 1916–17, 1920; Osijek 1917), Izložbi jugoslavenskih umjetnika iz Dalmacije (Split 1919), na Exposition des artistes yougoslaves (Pariz 1919), na izložbama Kluba likovnih umjetnica (1928–39) i umjetnica Male antante (1938–39) i dr. O svom radu napisala je članak Kako stvaram crtu (Književni jug, 1919, knj. 3, br. 8) i autobiografiju u rukopisu Neke uspomene mojeg života. — Kritika je zapazila njezine folklorističke studije i individualnu interpretaciju dalmatinskoga narodnog ornamenta (S. Batušić), pri čemu se ne može zanijekati romanski utjecaj (Lj. Babić).