Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BORKOVIĆ, Martin, zagrebački biskup (Domagović kod Jastrebarskoga, 1597 — Zagreb, 31. X 1687). Sin je Stjepana, iz seljačke plemićke obitelji roda Domagovićâ. Isusovačku gimnaziju učio u Zagrebu i potom 1627. ušao u novicijat Pavlinskog reda u Lepoglavi, gdje je tada bio prior leksikograf Ivan Belostenec. U Olomoucu završio filozofiju s magisterijem, a u Rimu 1636. teologiju. Još u Rimu pridružio se pristašama obnove Pavlinskoga reda pa brzo napreduje u redovničkim službama. Vrativši se iz Rima, bio je prior lepoglavskoga samostana i 1638/39. pohoditelj pavlinskih samostana u Istarsko-primorskoj provinciji. Triput biran za generalnoga vikara (1640, 1651, 1663) i generala Reda (1644, 1650, 1657). Kralj Leopold I imenovao ga je 1667. zagrebačkim biskupom, a papa Klement X potvrdio 11. VI 1668. Nakon što je P. Zrinski 1670. bio lišen banske časti, obavljao je zajedno s N. Erdődyjem službu banskog namjesništva i time Hrvatskoj spasio ustavnost (D. Nežić). God. 1687. imenovan je kaločko-bačkim nadbiskupom i metropolitom, no umro je prije nego je preuzeo nadbiskupsku stolicu. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali. — Radio je na obnovi Pavlinskoga reda; 1646. dao je u Beču tiskati novo izdanje pavlinskih Konstitucija koje je 1643. odobrio papa Urban VIII, osnivao je samostane, a lepoglavskomu i zagrebačkom učilištu s filozofskom i teološkom školom 1671. isposlovao je pravo podjeljivanja akademskih stupnjeva. Baveći se prošlošću Reda, prikupio je o mnogim samostanima povijesnu građu, koja je u redakciji A. Eggerera objelodanjena kao prvi svezak anala Fragmen panis protoeremitici (Beč 1663). Kao biskup promicao je školstvo, obrazovanje i duhovni preporod svećenstva. U Beču je dao tiskati novo izdanje zagrebačkoga brevijara (Breviarium ad usum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis, 1687–88). Održao je u Zagrebu četiri sinode (1669, 1673, 1677, 1687); njihove odredbe izdao je biskup F. Thauszy u zbirci Constitutiones synodales dioecesis Zagrabiensis pro usu cleri eiusdem dioecesis impressae (Zagreb 1766). Proširio je katedralno svetište, obnovio biskupski dvor i pavlinske crkve u Lepoglavi i Remetama, počeo graditi orfanotrofij u Vlaškoj ulici te oporučno ostavio sredstva za njegovo dovršenje. Suprotstavivši se bosanskomu biskupu N. Ogramiću, odlučno je branio pravo Zagrebačke biskupije na slavonske župe. Svojim vikarom za to područje imenovao je 1675. fra Luku Ibrišimovića. Radeći na vjersko-crkvenom jedinstvu, podupirao je svidničkoga vladiku Pavla Zorčića i pomogao mu u gradnji Grkokatoličkoga sjemeništa u Zagrebu. Istaknuo se i u javnome životu Hrvatske braneći ustavnost i oznake državnosti u desetljeću nakon Zrinsko-Frankapanske urote. U kritičnoj fazi Zrinsko-Frankapanskoga pokreta posreduje između kralja Leopolda I i bana P. Zrinskoga, a za istražnoga postupka pokušava njega i F. K. Frankapana spasiti od pogibije prijeteći se i odreknućem biskupske službe. — Borkovićev udio u društvenim i državnim zbivanjima onoga doba u Hrvatskoj značajan je u obrani, čuvanju i izgradnji hrvatskog društva i državnosti.

LIT.: F. Rački: Izprave o uroti bana P. Zrinskoga i kneza Fr. Frankopana. Zagreb 1873. — R. Lopašić: Slavonski spomenici za XVII viek. Starine, 1902, 30, str. 1–176. — J. Borković: Prilog povijesti biskupa Martina Borkovića i Zagrebačke biskupije u drugoj polovici XVII. vijeka. Ibid., 1916, 35, str. 375–395. — J. Šimrak: Borba za vjersko i crkveno jedinstvo od prvih vijekova do god. 1685. Zagreb 1932. — D. Nežić: Biskup Borković. Kulturno poviestni zbornik Zagrebačke nadbiskupije. Zagreb 1944, 705, 726. — I. Šimunović: Martin Borković. Lik zagrebačkoga biskupa i njegova uloga u Zrinsko-frankopanskoj uroti. Spremnost, 3(1944) 115, str. 7. — J. Buturac: Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja. Zagreb 1970. — A. Sekulić: Biskup Martin Borković 1597–1687 (s iscrpnom literaturom). Croatica Christiana periodica, 9(1985) 15, str. 65–68 — M. Hrg: Oporuka biskupa Martina Borkovića (1667–1687). Ibid., 10(1986) 18, str. 66–88.
 
Anđelko Mijatović (1989)