BÖSENDORFER, Josip

BÖSENDORFER, Josip, povjesničar (Lukač kod Virovitice, 30. I 1876 — Osijek, 6. VI 1957). U Osijeku završio klasičnu gimnaziju (1895). Kao srednjoškolac pisao pjesme i bio tajnik đačkoga literarnog društva Javor. Studij povijesti i zemljopisa započeo u Zagrebu. Zbog sudjelovanja u spaljivanju mađarske zastave 1895. bio je prisiljen nastaviti studij izvan Ugarske, u Grazu, Beču i Pragu. Za studija napisao je brojne podlistke i članke u bečkim i zagrebačkim novinama i časopisima: Brockhaus sollte Kroatien kennenlernen (Fremdertblatt, 1896), Kroatien ein selbstständiges Königreich (Wiener Allgemeine Zeitung, 1896), Franci i Hrvati – Ljutovid Posavski (Vienac, 1896, 31–33, 35–36, 38), Grčka od ustanka 1821 do danas (Hrvatska domovina, 1897, 42–47, 49–50). U osječkim periodicima pisao o komunalnoj problematici. Doktorirao je 1899. u Zagrebu tezom o zrinsko-frankapanskoj uroti i 1900. položio profesorski ispit. Kao gimnazijski profesor službovao je u Zagrebu (1898/99) i Osijeku (1900–16), gdje je 1917–22. upravitelj gimnazije te od 1914. dugogodišnji gradski zastupnik. Za ministrovanja S. Pribićevića privremeno je maknut s položaja, poslije ponovno radi u gimnaziji do prijevremena umirovljenja 1932. Otada je aktivan u osječkom društvu prijatelja starina, odn. u Arheološkom klubu »Mursa«. God. 1941. preuzeo je zbirke osječkoga Gradskog muzeja, 1946. preselio ga u nove prostorije u staroj magistratskoj zgradi u Tvrđi te bio njegovim direktorom do 1949. — B. se sustavno bavi znanstvenim radom nakon povratka u Osijek, proučavajući na domaćoj i stranoj arhivskoj građi slavonsku povijest, osobito prošlost Virovitičke županije (Rad JAZU, 1915, 206) i Osijeka. U radu Crtice iz slavonske povijesti (1910) podvrgnuo je kritici, ispravkama i dopunama djela D. Csánkija. Među radovima s gospodarskom tematikom ističu se Parba radi osječke carine među opatijom u Cikadoru i porodicom Korogji (Starine, 1913, 34), Kako je došlo do slavonskog urbara 1756. godine? (Rad JAZU, 1931, 240, 242) te I. Plemenski i donacionalni posjed. II. Seljački ili kmetski posjed. Podanstvo ili kmetstvo. III. Daće i prestacije u sredovječnoj Slavoniji (Spomenica Dolencu, Kreku, Kušeju in Škerlju, 1936). Osječku tematiku obuhvatio je, među ostalima, u radovima Kako je Osijek postao kraljevski i slobodni grad 1809 i Kolonija Ciprovčana u Osijeku (Narodna starina, 1929, 18; 1932, 29) te Povijest tipografije u Osijeku (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1939, 14). Autor je zapaženih radova iz crkvene povijesti Isusovci, osnivači župa i škola u Osijeku (Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1935, 15) i Pravoslavni element kao sekundarni faktor u oblikovanju građanskog staleža u Osijeku (Osječki zbornik, 1948). Također je publicirao arhivsku građu o Slavoniji i Osijeku. Uredio je Zbornik Arheološkog kluba »Mursa« (Osijek 1936) te pokrenuo i uređivao Osječki zbornik (1942, 1948). Surađivao je u Glasniku Hrvatskoga prirodoslovnoga društva (1910), Starinama (1916), Sv. Ceciliji (1917), Hrvatskom listu (1922, 1925–26, 1928–29, 1933, 1941), Nastavnom vjesniku (1925/26), Die Drau (1927), Franjevačkom vjesniku (1930), Narodnoj starini (1933), Vrelima i prinosima (1935), Zborniku Arheološkog kluba »Mursa« (Osijek 1936), Našem svetištu (1936–39, 1941), Borovu (1938), Osječkom zborniku (1942, 1948), Radu JAZU (1952). Dio radova objavio je pod pseudonimom Joza Lukačan. U rukopisu su se sačuvali radovi Topohistoriografija Ivana Stražemanca iz godine 1731. i Dva srednjovjekovna dokumenta u istočnoj Slavoniji (u Muzeju Slavonije), a čini se da je zagubljena zbirka građe Acta Trenkiana. Bio je član münchenske akademije od 1930, bečke od 1932. te JAZU od 1934. — B. je prvi suvremeni povjesničar koji se sustavno bavio poviješću Slavonije. Njegovu bistu u Muzeju Slavonije u Osijeku izradio je 1954. Stjepan Brlošić.