BOŠKOVIĆ, Anica

BOŠKOVIĆ, Anica, pjesnikinja (Dubrovnik, 3. XI 1714 — Dubrovnik, 11–12. VIII 1804). Najmlađa od devetero djece Nikole Boškovića. O njezinu životu ima malo posebnih podataka. Ostavši neudana i živjevši uz brata Boža i majku, koja je preživjela stotu godinu, proživljavala je tragedije, smrti i rastanke s najbližom rodbinom. Prirodno nadarena stekla je solidno obrazovanje u roditeljskoj kući i u samostanu Svete Katarine, gdje joj je sestra Marija bila dumna. Družila se s učenim ljudima i uglednim strancima te dopisivala s bratom Ruđerom u inozemstvu, koji joj je oporukom osigurao materijalni položaj. Pokopana je zajedno s majkom u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku, gdje je 1939. spomen-pločom obilježen njezin grob. — Svi Aničini književni sastavci napisani su na hrvatskom jeziku. Najpoznatije joj je djelo Razgovor pastirski varhu porođenja Gospodinova jedne djevojčice Dubrovkinje (Venecija 1758), poznato i pod naslovom Ljubica. To je jedino tiskano djelo jedne žene u književnosti staroga Dubrovnika. Sročeno je u dijaloško-dramskoj formi u 378 kvartina (1512 osmeraca) i posvećeno braći Baru i Ruđeru. To božićno prikazanje, naglašene moralizatorsko-didaktične namjene, sastavljeno je u duhu stare hrvatske pastoralne tradicije s izmjeničnim dramsko-epskim i lirskim elementima. Većim dijelom preveo ga je na talijanski njezin brat Ruđer. Svojedobno je bilo mnogo čitano pa je doživjelo tri izdanja, a kraći odlomci objavljeni su u Šenoinim zbirkama Vienac izabranih pjesama hrvatskih i srbskih (Zagreb 1873) i Antologija pjesništva hrvatskoga i srbskoga (Zagreb 1876) te u Bogišićevu izboru Pet stoljeća hrvatske književnosti, 19 (Zagreb 1973). Osam njezinih sastavaka pod naslovom Pjesni na čast Prisv. Srca Jezusova objelodanjeno je u molitveniku Dubrovčanina Ivana Marije Matijaševića Serce prisveto Jezusovo (Venecija 1783. i 1856²), a pjesma posvećena bratu Ruđeru u Šenoinim antologijama. Dvije pjesme objavio je V. Varićak (Rad JAZU, 1912, 193), a tri pjesmice I. Bošković (Almanah Bošković, 1961–62). Nemali dio Aničina pjesničkog djela ostao je u rukopisima, često i autografima, u knjižnicama i zbirkama Dubrovnika, Zagreba, Praga, a u Berkeley University u Kaliforniji – Department of History (Arhiv Mirošević-Sorgo) nalazi se posebna cjelina pod naslovom Poesie Illiriche di Anna Boscovich. Bavila se i prevoditeljstvom, prvenstveno s talijanskog, nabožnih pjesama, među kojima su i neki Metastazijevi i Ruđerovi stihovi (primjerice Ruđerova poema Virgo sine laba concepta, Rouen 1780, prema dubrovačkom talijanskome predlošku; prva 72 stiha tiskana u Radu JAZU, 1912, 193). Zanimljiva je njezina hrvatska korespondencija s bratom Ruđerom, s kojim je održavala trajne veze i slala mu svoje pjesme. Sačuvano je tek 11 Aničinih (1762–83) i 9 Ruđerovih pisama (1755–86), što ih je objavio V. Varićak (Rad JAZU, 1912, 193). Aničina su pisma svojevrstan vid obiteljske kronike, dokument o njezinoj osobi i o dubrovačkoj sredini te istodobno pokazatelji Aničina literarnog afiniteta. Sačuvalo se i nekoliko neobjavljenih Aničinih pisama bratu Baru (arhiv u Berkeley University). — Već brat Ruđer u svom spjevu De Solis ac Lunae defectibus (London 1760) u jednoj bilješci hvali Aničine pjesme (»illyrica carmina«). Za njezino pjesništvo zanimao se i Splićanin J. Bajamonti, s njom se dopisivao i primao njezine pjesme te ih prevodio na talijanski. Nazvao ju je dostojnom njegovateljicom narodnog pjesništva (»degna nutrice delle nazionali muse«). Aničine pjesme zanimale su i sjevernohrvatskog latinista A. A. Baričevića. P. M. Katančić u svojoj knjižici De poesi Illyrica libellus ad leges aesthaeticae exactus (Budim 1817) među južnohrvatskim književnicima, autorima pastoralnog pjesništva spominje Anicu i njezin Razgovor. Ilirci citiraju jednu strofu kao moto uz zaglavak Danice ilirske (1838, 13). Anica je do novijeg doba bila čašćena različnim sastavcima. Dubrovčanin Stijepo Rusić posvećuje joj 1757. odu (danas zagubljen rukopis), Đuro Ferić dva kraća epigrama (Bogišićeva biblioteka, Cavtat, br. 29, Knjižnica Male braće u Dubrovniku, br. 127 i Arhiv L. Pavlovića – Historijski arhiv u Dubrovniku, br. 18). Hvalili su je i anonimni prigodničari (Historijski arhiv u Dubrovniku, Ostavština N. Gjivanovića; Bogišićeva biblioteka, Cavtat, rkp. 22), a u povodu njezine smrti Brne Džamanjić piše epigram (U. Appendini: Selecta illustrium Ragusinorum Poemata, Dubrovnik 1811). Aničin je lik i predmetom književnih obradbi novijeg vremena. Ernest Katić napisao je historijsku pripovijest Zadnji imendan Anice Bošković (rkp. u ostavštini Katić u Dubrovniku). Niko Gjivanović posvetio joj je jedan prozni isječak (Bogoljubni razgovor Anice Bošković, ostavština navedenoga), uprizoren kao monodrama u Dubrovniku 1931. Vlaho Turčinović napisao je jednočinku Na sijelu u gospođe Anice Bošković, a kao lice pojavljuje se i u njegovoj jednočinki Iz Rugjine mladosti, prikazanje iz ondašnjeg života na ladanju u Župi 1747. god. (vlasnost T. Macana, Dubrovnik). Ivo Vojnović obradio ju je u jednočinki U zadnjem času – Nešto kao čudo u jednom činu, što se zbiva dne 11. Augusta 1804. u kući Anice Bošković u Dubrovniku (objavljeno pod naslovom U posljednjem času, Misao, 1927, 3/4, a odlomci u Politici, 1927, 16. V). Vojnović je to djelce čitao u Dubrovniku i u Beogradu 1927, a izvedeno je u Dubrovniku 1936. Aničino je pjesništvo jednostavno, bez kićenosti i fraza, kadšto prožeto intimnošću s posebnim značenjem u njegovanju hrvatskog jezika u vrijeme različnih inozemnih pomodnosti, ali bez neke znatnije umjetničke vrijednosti. Posebno se cijeni njezina sačuvana korespondencija, koju će pročitati i »današnji čitalac s pijetetom koji nam je prirođen za sve ono što je bilo u dodiru s velikim ljudima« (M. Kombol).