BOŠKOVIĆ, Baro

BOŠKOVIĆ, Baro (Bartol, Bartolomej), pjesnik (Dubrovnik, 27. IV 1699 — Recanati, Italija, 5. V 1770). Drugi je sin Nikole Boškovića. Prvo školovanje dobio je u rodnom gradu. Pristupivši mlad (31. X 1714) isusovcima, odlazi u Rim. Tu se našao u krugu Dubrovčana koji su gajili ljubav prema materinskom jeziku pa je (uz Đ. Matijaševića, S. Džamanjića, Đ. Bašića, B. Zuzorića i dr.) postao članom male akademije (Accademia della lingua Slava, djelovala 1718–25. u Collegium Romanum). Čitav životni vijek proveo je u Italiji, tek kraće boraveći u domovini. Vraćajući se 1725. iz Dubrovnika u Rim, poveo je sa sobom brata Ruđera, koji je također pristupio Družbi Isusovoj. God. 1730/31. ponovno je u Dubrovniku, a 15. VIII 1732. polaže četiri redovnička zavjeta. U misijama tzv. »dobre smrti« propovjednik je na hrvatskome jeziku u Dubrovniku (1734–35); to je obavljao kasnije u talijanskim gradovima Citta di Castello, Viterbo, Fermo, Recanati i Prato. Bio je profesor humanistike, filozofije i teologije u isusovačkim kolegijima; 1733–38. predavao je filozofiju u Perugi, a 1738. određen je za lektora teologije u Ascoliju. Od 1751. do kraja života, uz povremena izbivanja (1755. upravitelj je, a 1759. prefekt Kongregacije obrtnika u Tivoliju) stanovao je u Recanatiju. Šk. god. 1759/60. zamijenio je na katedri matematike u Collegium Romanum brata Ruđera, dok je ovaj boravio u Francuskoj i Engleskoj. Odrekao se službe izabravši mirniji život u manjim talijanskim gradovima. U dva navrata bio je u »Ufficio di Penitenzieria« pri Sv. Petru u Rimu hrvatski ispovjednik (penitencijar). Posljednju godinu života vodi kongregacije obrtnika i seljaka u Recanatiju, gdje je i pokopan. — Pisao je pjesme na latinskom i talijanskom jeziku, a na hrvatskome je sačuvana Pjesan oca Bara Boškovića Družbe Jezusove, koji pod imenom Radmila plače smrt druga svoga meštrica u skulah, koga nazivlje Zelenko (objavili Agata Truhelka i Ivan Bošković, Mogućnosti, 1961). Prema starijim biografima, B. je veći dio svojih pjesama (među njima i ribarske ekloge) pred smrt spalio. Ipak su sačuvane tri gotovo identične rukopisne zbirke njegovih pjesama pod nazivom Carmina, u Dubrovniku (Knjižnica Male braće, rkp. br. 1351 i Historijski arhiv, Memorie XXI b-33) i u Zagrebu (Nacionalna i sveučilišna biblioteka, R 3233), u prijepisima. Tu su pastoralno-seljačke religiozne i ljubavne pjesme (14 elegija, 4 ode, 28 epigrama, 5 različnih pjesama, 5 ekloga i 13 soneta). Među njima dvije elegije i tri ekloge zajednički su tiskane u zbirci Carmina recentiorum poetarum VII. e Societate Jesu (Cremona 1772) s pjesmama R. Kunića, B. Zamanje i R. Boškovića. Iste dvije elegije (Ad amicum in patria commorantem i Patria desiderium) objavljene su prvi put u zbirci Carla Antonija Rotija Carmina et orationes (Padova 1741), a druga i u Selecta carmina patrum Societatis Jesu (Genova 1747, Venecija 1751, Augsburg 1754, te u talijanskom prijevodu – Treviso 1833) te ponovno u Selecta veterum et recentiorum poetarum carmina in gratiam litteratae inventutis (Basel 1783) s pjesmama R. Kunića i B. Zamanje. U novije vrijeme djelomice ih je objavio E. Di Carlo, a u cijelosti J. IJsewijn. Jedan njihov prijepis sadržan je u rukopisnom kodeksu Miscellanea (Samostan Sv. Frane u Šibeniku, br. 116). U njima se B. nostalgično sjeća domovine. Tri ekloge (Reges, Xaverius i Parthenis) publicirane su i u zbirci Collectio poetarum elegiacorum stylo et sapore Catulliano scribentium (sv. 2, Beč 1785), koju je izdao Karl Michaeler. U novije vrijeme objavljeni su svi njegovi soneti (dva u časopisu Sanctus Blasius, 1939, a svih 13 objavio je I. Bošković u Almanahu Bošković, 1963). Djelomice je sačuvana Barova korespondencija, uglavnom s braćom i sestrom Anicom; jedan dio čuva se u Dubrovniku (Knjižnica Male braće – zbirka D. Giorgio Mattei, Lettere III, 309–316; Historijski arhiv, Isprave i akti XVIII st.). Pisma upravljena Ruđeru pohranjena su u Ruđerovoj ostavštini (Arhiv Mirošević-Sorgo, Berkeley University of California, Department of History). Tu su i tri pisma brata Pera i poneko sestre Anice te Ruđerova iz Engleske 1760. Ruđerovu korespondenciju s Barom, posebice iz Beča 1757/58, objavio je V. Varićak (Rad JAZU, 1911, 185), a onu s puta u Francusku 1759/60. Ž. Marković (Građa za život i rad Ruđera Boškovića). — Bara je Ruđer često bodrio u radu, svjetovao ga i sastajao se s njime u Italiji. Sestra Anica posvetila je njemu i Ruđeru svoj Razgovor pastirski varhu porođenja Gospodinova (Venecija 1758). Suvremenici su Bara držali učenim čovjekom i cijenili njegovo pjesništvo, ali je sve donedavno njegovo djelo bilo potpuno zaboravljeno i još nije mjerodavno vrednovano. Jedan od njegovih biografa bio je Petar Bašić (Brevis prospectus Jesuitarum Ragusinorum qui ab anno 1764. usque ad extinctam Societatem in ea fuerunt. Knjižnica Male braće u Dubrovniku, rkp. 204).