BRANI, Petar

BRANI, Petar (Branny), dramski glumac, redatelj i kazališni prevodilac (Debelo Brdo kod Bunića, 9. IX 1840 — Beč, 19. IX 1914). Potječe iz Vojne krajine gdje mu je otac bio časnik. Maturirao je u Zagrebu 1862. i bio predstavljen D. Demetru kao vrstan deklamator. Iste godine dobio je stipendiju za studij glume te prekinuvši studij prava godinu dana provodi u Beču kod učitelja Julija Findeisena. God. 1864. nastupio je u Zagrebu, zatim odlazi u Graz na izobrazbu, potom u Linz i Beč, a 1865. ponovno u Graz. Iste godine vratio se u Zagreb, nastupio u više uloga, ali ga već 1868. napušta i odlazi u novosadsko kazalište s kojim je proputovao mnoge vojvođanske gradove. God. 1872. vratio se u Zagreb i preuzeo ravnateljstvo Drame. Došavši u spor s upravom u srpnju 1874, napušta kazalište i postaje učitelj u osnovnoj školi u Topolovcu kod Siska. Tu ostaje više od deset godina. Za to vrijeme obilazi Primorje, Liku, Dalmaciju i Bosnu recitirajući pjesme I. Mažuranića, P. Preradovića, A. Šenoe i dr. Pripremao je za glumački poziv A. Fijana. Na poziv intendanta J. Kneisela vratio se u Zagreb 1885. gdje ostaje do umirovljenja 1898. Posljednje godine života proveo je u Beču nastupajući na priredbama akademskih društava »Prosvjeta« i »Zvonimir«. Njegovo poprsje izradio je I. Meštrović (1904). — B. je prvi put nastupio u Zagrebu u siječnju 1864. kao Mortimer u Mariji Stuart F. Schillera. Zatim je igrao naslovnu ulogu u Schillerovu Wilhelmu Tellu i Dmitra Hvaranina na praizvedbi Demetrove Teute. Završivši studije, tumači u Zagrebačkom kazalištu uloge Egmonta u Goetheovu Egmontu, Karla Moora u Schillerovim Razbojnicima, Alapića u Körnerovu Zrinjskom, Sarnića u Freudenreichovim Graničarima, Claviga u Goetheovu Clavigu te uloge Ferdinanda, Wurma, Waltera i Müllera u Schillerovoj drami Spletka i ljubav. Povratak kazalištu označio je ulogom Jaga u Shakespeareovu Otelu, a zatim je igrao glavne uloge u djelima C. F. Hebbela, E. Schribea, George Sand, V. Sardoua, H. Sudermanna i domaćih autora. Zapažen je u ulozi Vrbe u Barunu Hrobčickom L. Stroupežnickog. Za kazalište je preveo više drama i libreta s njemačkog jezika. U Narodnim novinama (1873, 174–177) objavio je Listove o kazalištu. Branijevi suvremenici povoljno su ocijenili njegov glumački temperament, čistoću štokavskoga govora i akcenta, ali su zamjerali deklamatorskom patosu kojega se B. nije odreknuo ni kada je taj stil zastario.