Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

ACCIARINI, Tideo (Tydeus Acciarinus Picenus, Elpidiensis), humanist, pjesnik i pedagog (Sant’ Elpidio a Mare, Italija, između 1427. i 1430 — ?, oko 1500). Poslije humanističkog školovanja boravi kao učitelj u rodnom kraju, zatim od 1458. kao dvorski pjesnik na dvoru kneza Alessandra Sforze u Pesaru. Krećući se u humanističkom krugu Eneje Silvija Piccolominija, koji je kao papa Pio II bio veoma aktivan na evropskoj političkoj i kulturnoj sceni, A. je vjerojatno preko njega i njegovih prijatelja (npr. Martina Nimire s Raba) uspostavio dodire koji su ga, kad je pao u stanovitu nemilost na dvoru, odveli u Dalmaciju, gdje kao magister humanitatis boravi punih 20 godina. Već se 1461. ili 1462. našao u Splitu, gdje je 1464. bio učitelj i Marku Maruliću (uz Picentina i Colu Firmiana), kako to splitski pjesnik kasnije spominje navodeći jedan svoj epigram iz tog vremena. Iz Splita je između 1465. i 1466. posjetio u Šibeniku pjesnika Jurja Šižgorića; taj je susret ostao zapisan u Šižgorićevoj elegiji ispjevanoj za njegov sretan povratak (Ad Tydeum Acciarinum poetam) i u Acciarinijevu proznom odgovoru (oba teksta objavio je Šižgorić u zbirci Elegiarum et carminum libri tres, Venecija 1477). Uzajamno poštovanje obaju pjesnika i srodnost njihova umjetničkog izraza napajanog na klasičnim izvorima očituje se u Šižgorićevim reminiscencijama na mit o Orfeju i na usporedbu njihova prijateljstva s vezom Niza i Eurijala, a u Acciarinija u biranom izražavanju pod utjecajem Ciceronova epistolarnoga stila. Čini se da je iz Splita već 1472. A. pošao u Dubrovnik, kamo ga je po ovlaštenju Senata, koji je želio da grad dobije učitelja koji je »docto e costumado, bono gramatico, bono rhetorico e de altre virtu e boni costumi ornato«, doveo kanonik Benedikt Crijević. Ali u međuvremenu, 1475, kratko vrijeme boravi u Zadru. Sigurno je zajamčen Acciarinijev boravak u Dubrovniku od 1477. do 1480. gdje je »praeceptor scholarum in schola a sponge« (u gradskoj školi u palači Sponza) u kojoj su se tada obrazovali dubrovački humanisti Ilija Crijević, Ludovik Crijević Tuberon, Karlo Pucić, Luka i Jakov Bunić, Ivan Gučetić i dr. Napustivši Dubrovnik i Dalmaciju, A. se u lipnju 1480. nalazi u Cosenzi (Italija) gdje mu je učenik bio talijanski humanist Aulo Giano Parrasio i odakle se dopisuje s Angelom Polizianom. U međuvremenu predavao je i u drugim talijanskim gradovima, a 1490. nalazi se u Montesantu u rodnim Markama. Čini se da je posljednje godine života proveo na španjolskom dvoru kao učitelj princa Juana od Asturije, sina kralja Ferdinanda Katoličkoga. Njemu je posvetio i svoj traktat De animorum medicamentis, koji je napisao potkraj 1491. — A. je bio vrstan poznavalac klasičnih jezika i književnosti, iskusan pedagog i pjesnik. Ali sačuvalo se samo šest njegovih pjesama na latinskom jeziku, raznolikoga metra, a posvećenih članovima kuće Sforza. Nije se sačuvala njegova zbirka Carmina ad summum pontificem edita, koju spominje u pismu Šižgoriću, a koja se morala odnositi na papu Pavla II (Barbu, 1464–1471). Spis (libellus, opusculum) didaktično-moralističkoga karaktera De animorum medicamentis otkriva Acciarinijeve pedagoške stavove izrasle na plodonosnoj osnovi temeljita poznavanja antičkih i kršćanskih izvora, a ideal ljudskog morala i formiranja nazora na svijet nalazi mu se u Svetom pismu, »što se sve može zapaziti i u djelima njegova učenika Marka Marulića« (Lo Parco). Sličnih bi se utjecaja moglo zapaziti i kod ostalih njegovih učenika, posebno dubrovačkih, tako da je Acciarinijev boravak u Dalmaciji važan za razvoj hrvatskog humanizma.

DJELA: Tidei Acciarini Elpidiensis opera quae extant (Carmina, Tydeus Acciarinus Angelo Politiano S. D., De Animorum Medicamentis) u djelu: Francesco Lo Parco, Tideo Acciarini umanista marchigiano del sec. XV con sei »Carmina« e un »Libellus« inediti della Biblioteca Classense di Ravenna e deila Biblioteca Vaticana. Napoli 1919, 135–193 (i u: Annali del R. Istituto tecnico »G. B. della Porta« di Napoli, 1920, vol. 34–35).
 
LIT.: Konstantin Jireček: Der ragusanische Dichter Šiško Menčetić. Archiv für slavische Philologie 19(1897) 1/2 str. 78. — Milivoj Šrepel: O Maruliću. Rad JAZU, 1901, 146, str. 183. — Francesco Lo Parco: Tideo Acciarini Piceno, Promotore del risveglio umanistico calabrese nel secolo XVI. Giornale storico della letteratura italiana (Torino), 1916, 68, str. 381–394. — Isti: Tideo Acciarini umanista marchigiano del sec. XV…. Napoli 1919, 1–134. — Pietro Verrua: Tideo Acciarini e la corte dei Sovrani Cattolici. Giornale storico della letteratura italiana, 1923, 82, str. 348–360. — Petar Kolendić: Marulićev učitelj Tideo Acciarini. Novo doba (Split), 7(1924) 300(25. XII), 12–13. — Francesco Lo Parco: Tideo Acciarini umanista marchigiano del secolo XV. Rendiconti dell’ Istituto Marchigiano di scienze, lettere ed arti (Fabriano) 1928, 4, str. 65–130 (isto u: Archivio storico per la Dalmazia, Roma, 4/1929, VII/37, str. 17–42). — Giuseppe Praga: Maestri a Spalato nel Quattrocento. Zara 1933, 10–12.
 
Olja Perić (1983)