ACCURTI

ACCURTI, građanska obitelj podrijetlom iz Italije. Preselili su potkraj XVIII st. u Rijeku i Senj. Od članova obitelji naseljenih u Rijeci spominje se 1819. Luigi (Alois), trgovac na veliko i član Riječke trgovačke komore. God. 1833–1844. bio je predstavnik trgovačkog staleža među prisjednicima Trgovinskog i mjembenog suda u Rijeci. God. 1838. spominje se u popisu članova plemićkog vijeća u Rijeci (u popisu iz 1848. više nije naveden, a obitelj se ne spominje među riječkim plemstvom). — Iz Rijeke je bio i Giuseppe (1823–1886). God. 1848. i 1849. je u službi Nezavisne Republike Venecije (proglašene poslije protuaustrijskog ustanka u ožujku 1848). Pomilovan je 1856. odlukom generalnog gubernatora Lombardsko-Mletačke Kraljevine grofa J. J. Radetzkog. Od 1866. je u službi mornarice Sardinije (Marina sarda). Odlikovan je za hrabrost. Nakon povratka u Rijeku, vlada Italije imenovala ga je svojim potkonzulom u tom gradu. Među članovima Narodne čitaonice riečke, upisanim 1864, spominje se činovnik Riječke županije Josip, a Dragutin, vlasnik ljekarne u Rijeci, bio je član iste čitaonice od 1896. Među članovima obitelji u Senju najranije se spominje Antun (? — Senj, 30. IV 1849), potkonzul Papinske Države od 1819, konzularni agent Kraljevina Obiju Sicilija od oko 1830. i prisjednik Trgovinskog i mjembenog suda u Senju. Od 1843. do 1847. kao pomoćnik potkonzula Papinske Države u Senju spominje se uz Antuna i Nikola. Antunov sin Antun boravi 30-ih i 40-ih god. XIX st. u Karlovcu gdje se 1838. spominje među osnivačima i kao savjetnik u Upravnom odboru Čitateljstvenoga društva slavenoilirskoga (poslije Ilirska čitaonica i Karlovačka narodna čitaonica) u Karlovcu (u dnevniku Antuna Vakanovića i zapisniku osnivačkog sastanka društva održanog 1. ožujka te godine). God. 1844. on je jedan od dioničara društva Die Königliche privilegierte Save und Kulpe Schlepp-Dampfschiffahrt-Gesellschaft. Iste godine naveden je među pretplatnicima lista Zora dalmatinska (Zadar) kao pretplatnik iz Karlovca. God. 1846. boravi u Senju odakle piše Ljudevitu Gaju o svojim poslovnim neuspjesima. Te godine pokušava dobiti nastavničko mjesto na trgovačkom učilištu u Senju, a 1847. radi kao privremeni otpremnik Narodnih novina (Zagreb). God. 1850. traži državno namještenje; 1852. je namještenik u Gajevoj tiskari, a 1863. potpisan je kao svjedok na jednom Gajevu kupoprodajnom ugovoru. U službenim shematizmima između 1858. i 1860. spominje se Antun A. kao konzularni agent Parme i Kraljevina Obiju Sicilija u Senju. Vjerojatno se radi o istoj osobi. Njegovi sinovi su prirodoslovac → Josip i saborski zastupnik → Dragutin. Josip, ljekarnik, spominje se 1852. među darovateljima zbirki Narodnog muzeja u Zagrebu. Bio je potkonzul Papinske Države u Senju. Napisao je Poviest grada Senja od najstarijih vremena do 1872. Djelo je ostalo u rukopisu i obitelj A. darovala ga je prof. Viktoru Rivosekiju. Na svjetskoj izložbi u Beču 1873. nagrađen je za izloženu zbirku alpskog bilja. Ivan je 1855. dobio dozvolu Franje Josipa I da može obavljati službu potkonzula Papinske Države u Senju. Na tom položaju spominje se do oko 1860. Milan, vijećnik Stola sedmorice (Rijeka, 1863 — Kostajnica, 1934), sin je Dragutina, saborskog zastupnika i Ljudinile, rođ. Schiffer. Srednju školu polazi u Karlovcu i Zagrebu, gdje je i diplomirao pravo. Posvetio se sudačkom zvanju. God. 1909. bio je državni odvjetnik sudskog vijeća Sudbenog stola u Zagrebu pri kojemu je povedena parnica protiv pedesettrojice pristaša Hrvatsko-srpske koalicije (tzv. veleizdajnička parnica). Do studenog 1918. savjetnik je Stola sedmorice u Zagrebu, a tada je umirovljen odlukom Narodnog vijeća (vijest objavljena u tisku 19. XI 1918). U studenom 1920. uhapšen je zajedno sa suprugom Marijanom, rođ. Mošinsky, te Milanom Šufflayem i dr. pod optužbom da su bili u vezi s mađarskom obavještajnom službom i emigracijom u inozemstvu. Milan i njegova supruga nisu izvedeni pred sud s ostalima kojima je suđeno u srpnju i kolovozu 1921, ali je Marijana A. bila svjedok u istrazi. Poslije je živio u Kostajnici. Sabrao je, uredio te izdao u Zagrebu 1907. Rješidbe Kr. stola sedmorice kao suda kasacionalnoga. God. 1913. darovao je Gradskom muzeju u Zagrebu zbirku zagrebačkih starina.