BROZ, Ivan

BROZ, Ivan, jezikoslovac (Klanjec, 21. I 1852 — Zagreb, 25. XII 1893). Tri razreda osnovne škole završio je u Klanjcu, četvrti u Varaždinu. Gimnaziju polazio u Karlovcu (1864–66) i Slavonskoj Požegi, maturirao u Nadbiskupskom liceju u Zagrebu 1872. u Innsbrucku počeo studirati teologiju (1872–74), a nakon obnove Hrvatskog sveučilišta 1874. vraća se u Zagreb, gdje je namjesni učitelj u Velikoj realci (1874–76). Kao stipendist Zemaljske vlade započeo 1876/77. neredovit studij hrvatskog jezika, povijesti i zemljopisa. God. 1880. postavljen je za namjesnog te pravog učitelja u osječkoj realci. God. 1883. premješten je u Slavonsku Požegu, a 1884. profesor je hrvatskog jezika u zagrebačkoj gimnaziji. Iduće godine izabran je u Odbor Matice hrvatske gdje mu je povjerena redakcija Matičina Zbornika narodnih pjesama. Doktorirao je 1888. temom Prilozi za sintaksu jezika hrvatskoga, I. Imperativ. Šk. god. 1889/90. provodi zimski semestar u Beču na predavanjima i u seminaru V. Jagića. Iste godine putovao je u Dubrovnik, Hercegovinu i Crnu Goru da upozna štokavski govor te dobija ponudu za izradbu Hrvatskog poravopisa na fonološkom načelu i hrestomatije svjetskih književnosti u hrvatskom prijevodu. U želji da se habilitira, započeo je raspravu o futuru. Mnoge zamisli zbog prerane smrti nije dovršio. God. 1892. izabran je za dopisnog člana JAZU. — Prvi je Brozov tiskani tekst prijevod pripovijetke poljskoga pisca J. I. Kraszewskog Pjesnik i svijet (1877). Prevodio je pripovijetke i putopise J. Lama, J. I. Kraszewskog, H. Sienkiewicza, S. Korzanowe (Vienac, 1879, 1880, 1883, 1884, 1886, 1891, 1893). Književno-povijesne crtice objavio je u Viencu (1879), Filologijske sitnice najprije u Hrvatskom učitelju (1886) a potom u Viencu (1889; 1891) i Pobratimu (1893) pod nazivom Pabirci. Članke o J. Kopitaru, J. Palmotiću, Gundulićevu Osmanu i dr. tiskao je u Viencu (1880, 1883, 1891). Jezične priloge objavljivao je u časopisima Hrvatski učitelj (1887–88) i Nastavni vjesnik (1892). U Viencu pisao je o folkloru i jezičnim problemima (1884, 1885, 1888, 1891). God. 1893. uređuje zagrebački list Pobratim (br. 4–6), 1887. priređuje novo izdanje Gundulićeva Osmana, a 1892. dopunjuje Palmotićevu Kristijadu (dva rukopisa pronašao je u biblioteci dubrovačke gimnazije) te izdaje njegovu Atalantu. Sudjelovao je i u izradbi školskih knjiga: zajedno s H. Badalićem priredio je drugo izdanje Patačićeve Hrvatske čitanke te sastavio poglavlje Padeži s prijedlozima u drugom izdanju Divkovićeve Hrvatske sintakse (1889). Najpopularnije je Brozovo djelo Hrvatski pravopis, što ga je bio počeo izrađivati 1889. a izdao 1892 (drugo izd. 1893). Izdanja iz 1904, 1906, 1911. i 1915. priredio je D. Boranić, koji je 1921. objelodanio Pravopis samo pod svojim imenom i s manjim preradbama. Služeći se Vukovim, Daničićevim i Milićevićevim djelima te narodnom književnošću, B. je bio skupio građu za Rječnik živoga jezika hrvatskoga (više od 100 000 listića), što ga je dovršio te 1901. izdao njegov ujak F. Iveković pod naslovom Rječnik hrvatskog jezika. S Maretićevom Gramatikom i stilistikom taj je rječnik bio osnova na kojoj se u Hrvata u XX st. razvijao književni standard. B. je skupio građu i za rječnik Antibarbarus, koji nije tiskan. Namislio je izraditi, ali nije dospio, gramatiku hrvatskoga književnog jezika, za koji je bio koncipirao pojedina poglavlja (deklinacije imenica na -ov, -ev, kongruencija, uporaba vremenâ, posebno futura). — B. je zahvatio široko područje jezične i književne stvarnosti svoga vremena. Njegov interes kretao se od istraživanjâ u području fonetike, morfologije i sintakse do nekih problema starije književnosti. Hrvatski pravopis naišao je na oprečne ocjene, o čemu nisu odlučivali samo jezični već i politički razlozi, a Rječniku je zamjeren preuzak opseg pisaca koji su ušli u osnovni fond (V. Jagić). B. je bio »hrvatski vukovac« elastičnih pogleda na jezik: prihvatio je fonološki pravopis, uz određene ustupke morfonološkom, te novije oblike u sklonidbi primjerene željenom jedinstvu u pravopisu.