BUBLIĆ, Dragan

BUBLIĆ, Dragan, književnik i publicist (Garešnica, 3. XI 1895 — Klagenfurt, 17. XII 1987). Osnovnu školu polazio je u Garešnici (1902–06), gimnaziju u Zagrebu, a 1912. prekinuo je školovanje u šestom razredu, jer je bio osuđen zbog sudjelovanja u atentatu na S. Cuvaja. O tom je objavio romansiranu kroniku Atentat. Početkom 1915. poslan je u diplomatsku službu u Švicarsku, o čemu je pisao u brošuri Kako sam postao austrijski špijun, objavljenoj u New Yorku, vjerojatno 1915. Pristupa jugoslavenskom emigrantskom pokretu, prijavljuje se srpskom konzulatu u Ženevi (1915), odlazi u Srbiju, služi u srpskoj vojsci i s njom se povlači preko Albanije. Odlazi u Francusku, gdje je maturirao, pa u Tunis (Bizerta 1), gdje studira jezike i književnost. Poslije povratka iz emigracije ubrzo se razočarao u jugoslavenskom nacionalizmu, te 1921–27. surađuje u izvanstranačkom Jutarnjem listu. God. 1927–29. jedan je od glavnih suradnika radićevskog Narodnog vala, piše brošuru Tamnice Stjepana Radića, a poslije ubojstva Radića u nizu članaka oštro napada režim. No, poslije proglašenja šestojanuarske diktature postaje hvalitelj režima i kralja, te u djelima Kralju u slavu, Petar Živković, Karađorđe i Jugoslavija i u nekim drugim prilozima propagira diktatorski režim u Hrvatskoj. Kao novinar surađivao je još u Obzoru, Večeri, Narodnim novinama, Hrvatskom listu i dr. Bio je glavni urednik Narodnih novina i Narodnog vala, član Društva hrvatskih književnika i odbornik MH. Od 1935. ne surađuje više u listovima i časopisima, ali objavljuje publicistička i književna djela. Pod pseudonimom A. Knez 1939. napisao je antimasonsku brošuru Slobodni zidari, 1942. pod pseudonimom B. Draganović pamflet protiv masonerije, židovstva i marksizma Tajna družba. Brošurom Ogled o životu i smrti Stjepana Radića prihvaća službenu politiku NDH. God. 1945. emigrira u Austriju, gdje surađuje u emigrantskim listovima. Poslije ide u Kanadu, gdje piše za mačekovske listove Hrvatski glas i Kalendar Hrvatski glas, ali se vraća u Jugoslaviju i do kraja života ostaje u Zagrebu. — U književnosti se javio 1911. pjesmama Moj babo i Laku noć u Krijesu (1910–11, 11/12). Surađuje u Zori (1912), Vihoru (1914), Griču (1920), Kritici (1920–22), Savremeniku (1920–21, 1923, 1926), Zenitu (1921), Vijencu (1923), Salzburger Nachrichten (1950), Volkszeitung (Klagenfurt 1950), Hrvatskom glasu (Winnipeg, Kanada, 1952, 1963) i Hrvatskom almanahu (Winnipeg, Kanada, 1965). Pisao je pjesme, putopise, priloge o kulturnom i političkom životu Jugoslavije, često prorežimske i sporne, feljtone te eseje iz naše (A. G. Matoš, A. B. Šimić, M. Krleža, A. Cesarec i dr.) i strane (Ch. Baudelaire, R. Rolland, G. Flaubert, L. N. Tolstoj i dr.) književnosti, kritike i polemike, crtice, pripovijetke i romane. U prvim je proznim tekstovima B. postigao određenu umjetničku izražajnost (antiratni zapisi Na rubu), a poslije su mu djela najčešće publicističkog karaktera. Služio se pseudonimima i šiframa Garešćanin, A. Knez, B. Draganović, (Gd), B. i D. B.