BUĆA, Vladislav

BUĆA, Vladislav (Vlagh, Vlagj), diplomat (Dubrovnik, 1653 — Dubrovnik, 27. III 1726). Potomak je dubrovačke patricijske obitelji podrijetlom iz Kotora. Sin Sekonda, koji je obavljao razne državničke i diplomatske službe. Ušavši 1672. u Veliko vijeće, obnašao je cijeloga života mnogobrojne administrativne dužnosti za Republiku. Bio je knez na Lastovu (1684) i u Stonu (1686), a 1694–1726. više puta član Malog vijeća i knez Republike, na kojemu ga je položaju zatekla smrt. Posebice se isticao u diplomatskim misijama. God. 1683. odlazi u Bosnu poradi političkih i gospodarskih prilika, navlastito dubrovačke skele; 1685. generalnom providuru Dalmacije P. Valieru, uz ostalo i zbog dubrovačke trgovine i mletačkih optužbi o pomoći Dubrovčana Turcima za rata protiv Svete lige (morejski rat 1684–99); 1687. s Marinom Kabogom u Beograd zbog predaje tributa Turcima i trgovačkih pitanja; 1687. i 1688. generalnom providuru Dalmacije G. Cornaru zbog međusobnih zategnutih odnosa Republike i Venecije; 1692/93. Leopoldu I u Beč poradi položaja Dubrovnika u austrijsko-turskom ratu 1683–99 (odnosi s Venecijom i Turskom) i zagovora Austrije za malenu državicu; u Tursku 1694–96 (Jedrene, Carigrad, Bosna) kao poklisar harača radi sređivanja isplate zaostalih tributa i odgode njihove isplate za trajanja morejskog rata te 1699–1703 (Carigrad, Sarajevo, Travnik) zbog smanjenja harača (isposlovao plaćanje svake treće godine umjesto svake godine); 1711. i 1714. u Konavle zbog turskih optužbi o pomoći Dubrovnika Crnogorcima za njihove pobune protiv Turaka. Neke Bućine misije idu u red najviših postignuća dubrovačke diplomatske vještine. Posebice je slavljen 1695. kada je isposlovao od sultana Mustafe II oprost svih višegodišnjih neisplaćenih danaka Republike. Tim povodom mnogi su mu pjesnici ispjevali ushitne prigodnice: P. Kanavelić Dubrovnik slobodjen od harača na blagdan ruke svetijeh Vlasi godine 1695 (sačuvana u mnogobrojnim rukopisima; objavljena u Zori dalmatinskoj, 1846, 10), Vinko Skapić Više dara čestitoga cara što učini prisvijetloj i priizvrsnoj gospodi Republike Dubrovačke godišta 1695 (rkp. br. 1475 u Knjižnici Male braće u Dubrovniku), a mladi V. Petrović pri Bućinu povratku u Dubrovnik 1696. na svečanom skupu Akademije učenih ispraznih (Accademia degli Oziosi Eruditi) pročitao je odulji pjesmotvor (izmijenjena i dotjerana verzija pod naslovom In reditu Vladislavi Bucchia Senatori Ragusini ab obita apud Turcarum Imperatorem strenue non minus quam feliciter legatione objavljena u Radu JAZU, 1911, 186). B. je slovio kao dobar govornik, mudar, vješt i hrabar poslanik te zauzima istaknuto mjesto među dubrovačkim diplomatima. Poradi tih zasluga Senat mu je u dvorani Velikog vijeća dao postaviti veliki portret s natpisom o njegovim zaslugama za Dubrovačku Republiku (danas u Dubrovačkom muzeju). Sahranjen je uz počasti u rodnom gradu u crkvi dominikanskog samostana. Njegova korespondencija, uglavnom službene naravi, te upute koje mu je davala dubrovačka vlada pohranjeni su u Historijskom arhivu u Dubrovniku. Rukopis L’ambasceria di Vladislavo Secondo di Bucchia per la Republica di Ragusa alla Porta ottomana (rkp. XVIII st., Zbirka rijetkosti Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu) sadržava njegova pisma i izvješća upućena dubrovačkoj vladi za misije u Turskoj 1699–1703. u prijepisu Dž. Aletina Natalija. Pismo Đ. Matijaševića upućeno Bući iz Rima 1724. pohranjeno je u Knjižnici Male braće u Dubrovniku.