BUDISAVLJEVIĆ, Srđan

BUDISAVLJEVIĆ, Srđan, političar i pravnik (Slavonska Požega, 8. XII 1883 — Zagreb, 20. II 1968). Brat Julija, kirurga. Studirao je pravo u Zagrebu i Berlinu. U razdoblju do I svjetskog rata član je Hrvatsko-srpske koalicije. Kao njezin pripadnik izabran je 1908. za zastupnika u Hrvatskom saboru. Bio je jedan od branitelja optuženih u Veleizdajničkom procesu. Prema M. Glojnariću, bio je član slobodno-zidarske lože Pravednost. Za I svjetskog rata više je puta zatvaran kao zagovornik jugoslavenske orijentacije. Krajem 1917. zajedno s Valerijanom Pribićevićem istupa iz Koalicije u sporazumu s njom radi slobode akcije te 1. I 1918. pokreće list Glas Slovenaca, Hrvata i Srba, a početkom 1918. pridružuje se akciji Starčevićeve Stranke prava za okupljanje stranaka i grupa s jugoslavenskim opredjeljenjem. Aktivno sudjeluje u donošenju Ožujske rezolucije i u radu na osnivanju Narodnog vijeća SHS. Po osnutku Vijeća u listopadu 1918. B. je jedan od triju njegovih tajnika. Posebnu je ulogu imao u pregovorima za ulazak Hrvatsko-srpske koalicije u Narodno vijeće. Nakon raskida svih veza s Austro-Ugarskom B. je u pokrajinskoj vladi za Hrvatsku i Slavoniju povjerenik za unutrašnje poslove. God. 1919–23. član je ravnateljstva Novinskog konsorcija Riječ d.d. U novostvorenoj jugoslavenskoj državi priključio se Svetozaru Pribićeviću i Demokratskoj stranci prihvaćajući unitaristički i centralistički program. Uz Pribićevića je ostao i 1924. kad je došlo do rascjepa među demokratima i do osnivanja Samostalne demokratske stranke. U daljnjoj političkoj aktivnosti, kao član vodstva SDS, slijedi Pribićevića u povezivanju sa Stjepanom Radićem i stvaranju Seljačko-demokratske koalicije, te se slaže s postupnom evolucijom samostalaca prema federalističkoj koncepciji u vrijeme šestojanuarske diktature. God. 1939. B. postaje predsjednik Samostalne demokratske stranke, dužnost koju obavlja do 5. III 1945. i surađuje s Vladkom Mačekom u pripremanju sporazuma s Dragišom Cvetkovićem. U vladi Cvetković-Maček ministar je socijalne politike. Usprotivivši se odluci vlade o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, B. je u ožujku 1941. podnio ostavku. Ponovno je ušao u vladu generala Simovića nakon državnog udara kao ministar unutrašnjih poslova što ostaje do 21. VIII 1941. S tom vladom napustio je zemlju u vrijeme sloma Jugoslavije. U emigrantskim vladama u Londonu bio je ministar socijalne politike i narodnog zdravlja do 26. VI 1943. Na temelju sporazuma u Beogradu između Tita i Šubašića, kralj Petar II imenovao je 2. III 1945. Budisavljevića jednim od trojice kraljevskih namjesnika. Proglašenjem FNRJ utrnula je funkcija namjesnika, pa je ostatak života proveo u Zagrebu izvan političke scene. — B. se nalazio u središtu građanske politike u vrijeme stvaranja jugoslavenske države. Mada je tada prihvaćao jugoslavenski unitarizam i centralističko uređenje države, u tijeku dalje političke djelatnosti priklonio se uvažavanju postojanja više jugoslavenskih nacija i na toj je osnovi tražio transformaciju Jugoslavije u federativnu zajednicu. Kao poklonik građanske demokracije bio je protivnik fašizma i odlučno je ustao protiv povezivanja Jugoslavije sa silama Osovine. Za vrijeme II svjetskog rata djelujući u emigraciji konfrontirao se s velikosrpskim građanskim političarima, što je pridonijelo njegovu izboru u Kraljevsko namjesništvo. Surađivao je u mnogim listovima: Srpsko kolo (1909, 1922), Slobodna riječ (1914), Hrvatska njiva (1917), Hrvatska riječ (1917), Hrvatski list (1917), Glas Slovenaca, Hrvata i Srba (1918), Jug (1919), Iseljenik (1926), Sokolski glasnik (1929), Sveti Sava, kalendar (1930), Narodno kolo (1935, 1937), Politika (1936, 1940, 1939, 1941), Hrvatsko jedinstvo (1937), Nova riječ (1937, 1940), Čehoslovački zbornik (Beograd 1938), Seljačko kolo (1938), Telegram (1939), Narodni pokret (1940), Nova riječ, almanah (1940), Spomenica Ljubomira Davidovića (Beograd 1940).