BUJAS, Zoran

BUJAS, Zoran, psiholog (Split, 27. XII 1910). Sin Ramira, psihologa. Osnovnu školu polazio je u Zadru i Dubrovniku, gimnaziju u Dubrovniku. Psihologijsku skupinu predmeta diplomirao je 1932. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje je doktorirao 1933. disertacijom s područja osjetne psihologije te habilitirao 1938. Od 1933. do 1936. istražuje i studira u Parizu kod H. Piérona. U Zagrebu je bio psiholog u Zavodu za savjetovanje pri izboru zvanja od 1936, profesor psihologije na Višoj pedagoškoj školi od 1940, izvanredni profesor eksperimentalne i fiziološke psihologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu od 1948. te redoviti profesor na Filozofskom fakultetu od 1954. do umirovljenja 1981. Predavao je na Sorboni u Parizu, na Harvard University u Cambridgeu i dr. Pročelnik je Psihologijskog instituta Zagrebačkog sveučilišta od 1948, utemeljitelj i voditelj Zavoda za psihologiju i fiziologiju rada (1945–47) te Laboratorija za psihofiziologiju rada u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada JAZU u Zagrebu (1949–67), osnivač i rukovoditelj Laboratorija za proučavanje strukture i funkcije osjetnih organa u JAZU (1979), dekan Filozofskog fakulteta (1955/56), rektor (1956–58) te prorektor (1958–60) Zagrebačkog sveučilišta. Jedan je od utemeljitelja Udruženja psihologa Jugoslavije i njegov predsjednik (1960–63), dopisni član JAZU od 1960, redoviti od 1968, dopisni član SAZU od 1985. te tajnik razreda za prirodne znanosti JAZU (1977–85). God. 1954. utemeljio je i više godina predavao psihometriju, psihologijsku statistiku i industrijsku psihologiju na Sveučilištu u Ljubljani, kojega je počasni doktor od 1981. Član je upravnog odbora i predstavnik Jugoslavije u Međunarodnom savezu za primijenjenu psihologiju, upravnog odbora Međunarodnog simpozija za njuh i okus, Evropske organizacije za kemorecepciju, te pravi član Saveza za znanstvenu psihologiju francuskog jezika i pridruženi inozemni član Francuskog psihologijskog znanstvenog društva. — B. je istraživao znanstvenu problematiku u širokom rasponu, od zoopsihologijske do proučavanja najviših ljudskih spoznajnih sposobnosti. Glavna područja njegova ištraživanja su osjetna psihofiziologija i psihofizika te psihofizioiogija rada, dokimologija, psihometrija i neuropsihologija. Na području osjetne psihofiziologije i psihofizike, ispitivao je temeljne zakonitosti funkcije osjetnih organa, mehanizme kodiranja kvalitete i jačine osjeta, pojave osjetne adaptacije i psihofizičke odnose. Uveo je nov postupak, progresivno povećanje intenziteta podražaja (klimakoestezijsko ispitivanje), kombiniranu metodu za ispitivanje apsolutne osjetljivosti i izradio posebnu metodu u području psihofizičkog skaliranja. Problemima psihofiziologije rada bavio se istražujući mehanizme umora, valjanost različitih načina mjerenja umora, uspješnost pojedinih oblika odmaranja, utjecaj psiholoških, fizioloških i farmakoloških stimulatora na radne sposobnosti te djelovanje motivacije na radnu uspješnost. Postavio je dezintegracijsku teoriju umora. Prvi je uveo faktorsko-analitički pristup u proučavanju pojave umora i rigoroznu subjektivnu metriku pri njegovu mjerenju. U dokimologijskom području istraživao je djelovanje subjektivnih i objektivnih faktora u školskom ocjenjivanju, posebno učinak prilagodavanja kriterija ocjenjivanja konkretnom uzorku znanja te utjecaj trajanja ispitivanja na valjanost ocjena. Izradio je novi oblik testova znanja, čime je znatno poboljšao njihovu dijagnostičku valjanost. U psihometrijskom području konstruirao je velik broj psihologijskih mjernih instrumenata: prvu našu bateriju testova za mjerenje inteligencije djece, nove vrste testova za mjerenje kognitivnih sposobnosti, za ispitivanje kreativnog mišljenja, poseban test informiranosti za mjerenje interesa i stavova, upitnice za ispitivanje glavnih crta osobnosti i grafički oblik semantičkog diferencijala. Na području neuropsihologije istražio je utjecaj produljenog intelektualnog rada na električnu aktivnost mozga i karakteristike evociranih kortikalnih potencijala pri podraživanju različitih receptornih sustava. Osim toga proučavao je elektrodermalne reakcije, čitljivost i zamjetljivost latinice i ćirilice, psihologiju mišljenja, čuvstava, psihologijsku statistiku i dr. Autor je srednjoškolskog udžbenika i prvih naših sveučilišnih udžbenika iz područja statističke metodologije (s R. Bujasom), psihofiziologije rada (s B. Petzom) te eksperimentalne psihologije. Znanstvene i stručne rasprave objavio je u knjigama i periodicima: Comptes rendus des séances de la Société de Biologie (Pariz 1934–38, 1951–52, 1965), L’Année Psychologique (Pariz 1935–38, 1951), Napredak (1936–38, 1941–42), Nastavni vjesnik (1937), Industrielle Psychotechnik (Berlin 1939), Arhiv za higijenu rada i toksikologiju (1950, 1952–53, 1955; 1957, 1960, 1965–66, 1968), Le Travail Humain (Pariz 1954, 1956, 1959, 1963, 1965; 1972), Revista de Psicologia General y Aplicuda (Madrid 1965, 1972), Liječnički vjesnik (1966), Rad JAZU (1970, 1979, 1981, 1984), Perception and Psychophysics (Austin 1971, 1974), zbornik Dani Ramira Bujasa (1973, 1975, 1977, 1980, 1984), Journal of the Acoustical Society of America (Lancaster 1975), Olfactaon and Taste (London 1977, 1980), Sensory Processes (New York 1979), Acta biologica (1984–88) i dr. Važne rasprave objavio je u časopisu Acta Instituti psihologici Universitatis zagrabiensis (između 1932. i 1987), koji uređuje od 1959. Surađivao je u brojnim enciklopedijama i bio urednik za psihologiju u Filozofijskom rječniku (1965). — Podaci o njegovim znanstvenim otkrićima i teorijama uvršteni su u inozemne sveučilišne udžbenike: S. S. Stevens, Handbook of Experimental Psychology (1951); R. S. Woodworth i H. Schlosberg, Experimental Psychology (1954); P. Fraisse i J. Piaget, Traité de Psychologie (1963); N. Maier, Psychology in Industry (1965) i dr. Nakon II svjetskog rata B. je glavni pokretač, organizator i voditelj znanstvenoistraživačkog rada i psihologijskog studija u Hrvatskoj. Osobito je utjecao na primjenu psihologije u različitim područjima života, napose u industriji, profesionalnoj orijentaciji, školama, vojsci i klinikama. U području psihofiziologije rada i umora stvorio je posebnu školu, u svjetskoj znanosti poznatu kao Zagrebačka psihologijska škola. Zaslužan je za stvaranje i normiranje psihologijskog nazivlja u hrvatskom književnom jeziku, za organizaciju i razvitak psihologijskog studija i istraživanja u Sloveniji te za vezu hrvatske i svjetske psihologijske znanosti. Nagrađen je Nagradom »Božidar Adžija« za knjigu Osnove psihofiziologije rada (1960), Republičkom nagradom za životno djelo (1973), posebnim odličjem Saveza društava psihologa Jugoslavije (1978) i Društva psihologa Hrvatske (1980). Njemu u čast Društvo psihologa Hrvatske priredilo je znanstveni skup (1980), izdalo poseban broj Primijenjene psihologije (1983), a kipar Ž. Janeš izradio je spomen-plaketu s likovima Ramira i Zorana Bujasa, »temeljaca hrvatske psihologije«.