BUNIĆ, Ivan Sarov ml.

BUNIĆ, Ivan Sarov ml. (Bona, Bunić Vučić, Vučićević), pjesnik i prevodilac (Dubrovnik, 18. XII 1664 — Dubrovnik, 11. XI 1712). Sin pjesnika Sara. Polazio je dubrovačku Isusovačku gimnaziju (Collegium Ragusinum), gdje mu je nastavnik bio G. B. Tolomei, podučavajući ga posebno u pjesništvu i govorništvu. Ne zna se gdje je nastavio nauke, ali je dobro poznavao oba prava. Nekoliko je puta bio u Veneciji (1685–90), i s ocem u diplomatskoj misiji (1692–94), a poslije je taj posao obavljao i sam te se u istom gradu bavio i trgovinom (u dubrovačkom Historijskom arhivu čuvaju se njegova trgovačka pisma i službeni izvještaji od 1694. do 1697). God. 1705. zastupao je interese Republike kod francuskog i španjolskog poslanika u Veneciji povodom neprijateljskih postupaka Francuske prema dubrovačkim brodovima za rata oko španjolske baštine. Tri je puta bio biran za kneza Republike, a 1710. posebno se kao pravnik istaknuo u parnici koju je za dubrovačke dominikance vodio protiv nadbiskupa Andrije de Robertisa (njegova obrana na talijanskom jeziku pod naslovom Scrittura canonico-legale... in difesa di PP. di S. Domenico contro l’arcivescovo di Ragusa Andrea de Robertis čitala se u talijanskim učenim krugovima; M. Deanović). Bio je aktivan član Akademije ispraznih, pa je njegovu smrt popratio Vice Petrović epigramom i latinskim govorom, a Bernardin Ricciardi epigramom. Pokopan je u dominikanskoj crkvi. — Kao potomak obitelji koja je dala više pjesnika B. se rano počeo baviti knjigom i stihotvorstvom. Razumio se u glazbu, pjevanje i ples, a često je sudjelovao u radu amaterskih družina. Tako je 5. II 1682. u Orsanu organizirao prikazivanje tragikomedije Vučistrah P. Kanavelića, iduće godine nekakvu muzičku »akademiju«, a 1687. Malo ga je vijeće zadužilo da, s još dva plemića, kao »ofičal« brine o javnim priredbama povodom krunidbe nadvojvode Josipa Habsburškog za ugarsko-hrvatskog kralja. B. je prevodio s francuskoga, talijanskog i latinskog jezika, a posebno se, uz nekoliko drugih Dubrovčana, suvremenika (Josip Betondić, Petar Kanavelić, Petar Bošković) istaknuo kao jedan od prvih prevoditelja i adaptatora Moliereovih komedija u Dubrovniku. Ne zna se, međutim, koje je komedije B. preveo, pa tako i F. M. Appendini samo navodi da je ostavio »varie commedie francesi tradotte in illirico«. U okviru Akademije ispraznih bio je jedan od članova odbora za izradu latinsko-talijansko-hrvatskog rječnika i gramatike, ali se ni u tome ne zna točan udio njegova posla. Od književnog rada sačuvan mu je samo prepjev Marcijalova epigrama Si quando leporem mittis mihi... u dvije osmeračke strofe i opskurnog soneta Della passione di Christo (sačuvano u više prijepisa u Zagrebu i Dubrovniku). Dio njegova dopisivanja s Đurom Matijaševićem čuva se u Knjižnici Male braće u Dubrovniku. Izgubljena je njegova parafraza pedesetog psalma Miserere, koju je jako hvalio S. M. Crijević.