CAR, Marko

CAR, Marko, književni kritičar, esejist i putopisac (Herceg-Novi, 30. VIII 1859 — Beograd, 1. XI 1953). Podrijetlom iz obitelji koja se iz Konavala preselila u Herceg-Novi. U Herceg-Novom završio je talijansku osnovnu školu, a pet razreda gimnazije u Kotoru (1879). Od 1879. živi u Zadru, gdje je činovnik u Dalmatinskom saboru (1884–1919). Nakon talijanske okupacije Zadra odlazi u Beograd, gdje radi u Ministarstvu prosvjete do umirovljenja 1921. Početkom rata (1941) iz okupiranog Beograda odlazi u Herceg-Novi, prelazi u Zadar, a zatim se s izbjeglicama prebacuje u Italiju (1942). U jesen 1944. iz Barija se vraća u Beograd. Njegovu bistu izradio je kipar Petar Palavičini. Bio je dopisni član SAN-a od 1923, predsjednik Srpske književne zadruge (1937–41). — Prvi mu je izvorni rad pjesma Proljetna ruža (Slovinac, 1878, 10). Osim pjesama, pisao je pripovijetke, koje su ostale nezapažene, te aforizme i kozerije. Zanimljiviji je kao autor putopisa, posebice o našem i talijanskom primorju, te književnih kritika i eseja (A. G. Matoš, I. Cipiko, M. Crnjanski, D. Šimunović, S. Matavulj, P. Petrović Njegoš, A. de Musset, A. France, L. Ariosto. G. Carducci, G. Leopardi). Od 1878. do kraja života objavljivao je povremeno u mnogim listovima i časopisima: Slovinac, Stražilovo, Glas Crnogorca, Srpski glas, Kolo, Letopis Matice srpske, Bosanska vila, Brankovo kolo, Dubrovnik, Srpski književni glasnik, Savremenik, Smotra dalmatinska, Hrvatska njiva, Venac, Narodna odbrana, Pravda, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, Republika (Beograd), Pogledi i dr. Pisao je o hrvatskim i srpskim piscima u stranim publikacijama (Nouvelle Revue, Pariz 1888, Rivista contemporanea, Firenca 1888). Među putopisima ističu se Estetička pisma iz Rima i Napulja, s nizom refleksija o stvaralačkim posebnostima talijanskih umjetnika, ali s idejom o oporbi prema kulturnoj prevlasti velikih naroda. Od 1880. do 1902. surađivao je publicističkim radovima i polemikama (s M. Pavlinovićem, K. Vojnovićem, I. Prodanom) u glasilima Srba u Dalmaciji, Srpskom listu i Srpskom glasu. Između dva rata tiskao je više članaka o aktualnim političkim i društvenim temama. Služio se pseudonimima i šiframa Maksim Balšić, Saphir, C., C-r, M. C. Zajedno s J. Bersom i P. Kasandrićem izdavao je i uređivao zadarski časopis Vuk (1885). Prevodio je s talijanskog i francuskog jezika (A. Dumas, G. de Maupassant i dr.). Djela su mu prevođena na češki, francuski, mađarski, njemački i talijanski. Pripremio je za tisak Njegošev Gorski vijenac (Herceg-Novi 1913, 1939), Matavuljeva djela Bakonja fra Brne (Zadar 1918), Iz raznijeh krajeva (Beograd 1923), Dela (1934), Bilješke jednog pisca (Beograd 1939), zatim djelo S. Ćorovića Među svojima (Beograd 1921), V. Bukovca Moj život (Beograd 1925) te Leopardijeve Pesme i prozu (Beograd 1937). — C. je bio promicatelj književnosti sa stajališta esejističkog impresionizma, tradicionalista u procijepu između idealizma i salonskog artizma. U pristupu stranim piscima bio je eklektik, a izvorniji u obradbi »mediteranskih simpatija« (J. Skerlić). Bio je više ljubitelj književnosti negoli izgrađeni kritičar (A. Barac), često prigodničar i rob općih mjesta, ponajviše zaslužan za razumijevanje naših nacionalnih vrijednosti u svijetu (D. Vitošević).