AGBABA, Zvonko

traži dalje ...

AGBABA, Zvonko, scenograf i grafičar (Zagreb, 12. XII 1919). Osnovnu školu i niže razrede gimnazije polazio je u raznim mjestima Hrvatske, gdje je otac Boško službovao kao vojno lice. Na grafičkom odjelu Obrtne škole u Zagrebu školovao se od 1936. do 1941. kao učenik Ernesta Tomaševića, Ede Kovačevića i Kamila Tompe. God. 1943. otišao je u NOB; na oslobođenom teritoriju u Otočcu radio je u kulturno-umjetničkom odjelu ZAVNOH-a. Od travnja 1944. bio je scenograf centralne kazališne družine pri ZAVNOH-u. Po završetku rata postao je direktor »Olikpropa« (OZEHA), a od 1947. do odlaska u mirovinu 1973. radio je kao scenograf i šef scenske opreme u HNK u Zagrebu, gdje je od 1955. povremeno bio i tehnički direktor. — Sudjelovao je u pripremama za I kongres Kulturnih radnika Hrvatske (Topusko, 25. VI 1944) izrađujući uz Zlatka Pricu zidnu sliku u kongresnoj dvorani. Na I kolektivnoj izložbi, što je istovremeno priređena na oslobođenom teritoriju u Topuskom 1944 (u Splitu 1944/1945, Dubrovniku, Ljubljani, Rijeci, Zadru i Zagrebu 1945), izlagao je crteže i linoreze pod nazivom Sjekirom i maljem. Tijekom 1944. radio je linoreze za mapu Jasenovac, koja nije dovršena. Kao scenograf djelovao je isključivo u zagrebačkom HNK. Od početka usmjerio je svoje djelovanje na realističku scenografiju nastojeći koristiti što manje elemenata na sceni. Debitirao je operetom A. V. Aleksandrova Svadba na Malinovki, 1947. Za inscenaciju drame Povlačenje M. Božića dobio je 1949. II državnu nagradu vlade FNRJ. U inscenaciji Četiri grubijana E. Wolf-Ferraria (1950) i Na tri kralja W. Shakespearea (1951) radnja se događa u stvarnom prostoru u kojem ponekad ornamentom pomno oslikane kulise nadopunjuju zbivanje. Njegovo umijeće da stvori uravnotežene interijere koji stilski odgovaraju izvođenom djelu zapazila je i tadašnja kritika. O scenografiji je i pisao (Kazališni list, 1947; Kulturni radnik, 1949). Nastojao je što više pročistiti scenski prostor i stvoriti koncepciju koja će biti okvir djelu a ne važnija od same radnje djela, npr. u inscenaciji opere Carmen G. Bizeta (1953), gdje su realističke scene sa smjelim perspektivama u zagušenom akordu sivog, crnog i violetnog ostvarile zamišljene prostrane ambijente. Inscenacija opere B. Brittena Peter Grimes (1955, Nagrada grada Zagreba 1956) bila je jedno od najuspjelijih njegovih nastojanja za jednostavnim i maksimalno ostvarenim ugođajem i atmosferom. Sljedećih godina zaokupljalo ga je razbijanje kutije pozornice konstruktivnim elementima koje dijagonalno postavlja na scenu (Gospoda Glembajevi M. Krleže, 1960). Inscenacija opere S. Prokofjeva Rat i mir (1961) dosljedno je provedena u realističkom žanru, a opera Rigoletto G. Verdija (1963) prožeta je funkcionalnom suzdržanošću. Njegove su inscenacije adaptirane za postave drugih kuća, npr. scenografija opere Knez Igor A. Borodina posuđena je 1961. kraljevskoj operi u Amsterdamu. Od 1967. do 1969. bio je predsjednik operativnog odbora za obnovu i adaptaciju zgrade HNK u Zagrebu (1969. dobio nagradu kazališta). Obnovljena zgrada svečano je otvorena 1969. operom Porin V. Lisinskog i dramom Diogenes Šenoe i Ivanca, za koje je A. načinio scenografiju. Scenski je opremio mnogo opera i drama, među kojima su važnije: F. Schubert i H. Berte, Tri djevojčice (1953); D. Roksandić, Bijeli leptiri (1954); W. A. Mozart, Čarobna frula (1955); G. Verdi, Trubadur (1958); W. Shakespeare, Mjera za mjeru (1962); Euripid, Medeja (1964); I. Babelj, Sumrak (1971). Među njima se ističe inscenacija suvremenog djela I. Maleca Sam protiv svih (1973) u kojoj se koristio projekcijama i fotografijama.

LIT.: Obnovljena Donicetijeva komična opera »Don Paskvale« u HNK-u. Narodni list, 5(1949) 17. XII. — Nenad Turkalj: Premijera obnovljene opere Četiri grubijana. Ibid., 6(1950) 25. IV. — Isti: »Šišmiš« Johanna Straussa. Ibid., 8(1952) 8. XI. — D. P.: Razgovori o scenografiji. Vjesnik, 14(1953) 15. III. — Nenad Turkalj: U Schubertovoj sjeni. Narodni list, 9(1953) 21. III. — (bž): Werther. Vjesnik, 15(1954) 23. X. — Nenad Turkalj: Patnje mladog Werthera u Massenetovoj muzici. Narodni list, 10(1954) 24. X. — Božo Kukolja: Nove mogućnosti i perspektive. Ibid., 12(1956) 24. VI. — Mladen Stary: »Candida«. Vjesnik, 17(1956) 30. X. — Č-Č-: Vapaj za čovjekom. Slobodna Dalmacija, 18(1960) 19. V. — M. B.: Groteskna drama. Vjesnik, 21(1960) 28. X. — Augustin Stipčević: Novo tumačenje Glembajevih. Ibid., 28. XI. — Andrija Tomašek: Umjetnički spektakl. Jugoslavenska premijera S. Prokofjeva »Rata i mira«. Ibid., 22(1961) 23. XI. — Nenad Turkalj: Historija na muzičkoj sceni. Telegram, 2(1961) 24. XI. — Petar Selem: »Rigoletto« i Ruždjak. Ibid., 4(1963) 26. VI. — Andrija Tomašek: Vrhunski Rigoletto. Vjesnik, 24(1963) 27. VI. — Nastko Frndić: Moderno oživljeni Šenoa. Borba (Zagreb) 34(1969) 3. XII. — Igor Mandić: Događaj bez senzacije. Vjesnik, 30(1969) 5. XII. — Nenad Turkalj: Ljepota »Porina«. Večernji list, 13(1969) 6. i 7. XII. — Mladen Iveković: Hrvatska lijeva inteligencija. Zagreb 1970.
 
Vladimira Tartaglia-Kelemen (1983)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i simboli

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

AGBABA, Zvonko. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 23.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/341>.