CIPIKO

CIPIKO, plemićka obitelj u Trogiru. O njihovu podrijetlu nema pouzdanih podataka. Prema obiteljskoj tradiciji potekli su iz Italije, a u novije vrijeme ima nedovoljno utemeljenih mišljenja da su hrvatskog podrijetla i da su se prvotno zvali Cipčić (I. Babić). Prezime im je zabilježeno u oblicima Cepio, Cepione, Ceppio, Cipchi, Cipichi, Cipico, Cipione, Cippico, Cypico. God. 1308. bio je Marin (Marinus Cippicus) jedan rod šest općinskih vijećnika u Trogiru. Prema genealogiji obitelji (u obiteljskom arhivu), početkom XIV st. udala se Marija, kćerka Bertrana, za splitskog povjesničara Mihu Madijeva de Barbezanisa. Petar je 1361. član trogirskog općinskog vijeća. Andrija, Marin i Marko, sinovi Petra, bili su među trogirskim plemićima koji su poslije nemira i sukoba u gradu 1387. izbjegli u Split. Marin je 1389. jedan od punomoćnika izbjeglih plemića koji su od dubrovačke vlade tražili zajam, a 1395. on je s bratom Markom među potpisnicima dokumenta o pomirenju zavađenih Trogirana. Marin se u Trogiru spominje i 1399 (prokurator crkve Sv. Andrije izvan trogirskih zidina). Marko Marinov je 1396. punomoćnik trogirske općine u jednoj parnici. Uspon obitelji počinje u XV st. Među trogirskim humanistima ističu se epigrafičar i soprakomit → PETAR i njegov sin humanist i ratnik → KORIOLAN, čiji su potomci nazivani Koriolanovići. Među Koriolanovim sinovima bili su pjesnik, biskup Famaguste i zadarski nadbiskup → LUDOVIK (Alvise) i zadarski nadbiskup Ivan (umro 1504), koji je na nadbiskupskoj stolici naslijedio brata vjerojatno u travnju 1504, ali je umro već u kolovozu iste godine u Rimu, tako da i nije došao u Zadar (njegovi ostaci preneseni su u domovinu 1578). Treći Koriołanov sin bio je soprakomit trogirske galije Jerolim (1487/88, 1498, 1501. i vjerojatno 1520). Drži se da je on otac → MILICE C. KORIOLANOVIĆ i djed hrvatskog pisca → PETRA C. KORIOLANOVIĆA. Pavao Antun, sin četvrtog Koriolanova sina Petra, dobio je 1512. dozvolu za gradnju kaštela, koji je nazvan Novi (postoji i danas u naselju Kaštel–Novi). Ivan je 1553. bio zapovjednik vojne posade u ulcinjskoj tvrđavi. I u XVI st. članovi obitelji obavljaju dužnost soprakomita trogirske galije. Tako 1536. Mihovil (1522. trogirski poslanik u Veneciji), 1551. i 1560. braća Petar i Jerolim. Istu dužnost obavljali su i Jerolimovi sinovi. Kristofor (umro 1569. ili 1570) 1560, 1564. i 1569. Pascasio da Lezze napisao mu je epitaf (objavio G. Praga). Na dužnosti soprakomita naslijedio ga je brat Ludovik (Alvise), koji je 1571. zapovijedao trogirskom galijom u Lepantskoj bitci. Za zasluge i hrabrost pokazanu u toj bitci dobio je 1581. priznanje mletačkog Senata. Pjesme su mu posvetili Frano Trankvil Andreis i Marin Statilić (Statileo; objavio G. Praga), a Marko Andriolić svoj prijevod katekizma (Nauk katoličanski od sfete vire, Venecija 1585). God. 1578. dao je podignuti nadgrobni spomenik svome pretku zadarskom nadbiskupu Ivanu, čije je kosti dao prenijeti iz Rima u trogirsku crkvu Gospe od Anđela izvan grada. God. 1604. dao je izraditi kip Sv. Jerolima (nepoznatom majstoru) u spomen na oca Jerolima (danas u Galeriji umjetnina u Splitu). Prema natpisu na crkvi Sv. Nikole ženskog benediktinskog samostana u Trogiru, zvonik crkve dala je sagraditi opatica Pelegrina 1598. Sinovi Ludovika Pavao Antun i Ivan ističu se 70-ih i 80-ih godina XVI st. u borbama s Turcima na trogirskom i okolnom području. Ivan (možda isti) dao je tiskati četvrto izdanje ratnih uspomena svoga pretka Korioiana (De Bello Asiatico, Venecija 1594). God. 1598. spominje se Frane (vjerojatno sin Ludovika) koji se bavi pomorskom trgovinom (prijevoz vina). Ludovik je imao i sina Vicka, koji se 1617/18. i 1620/21. sporio sa svojim težacima na području Kaštel-Novog; spor su dobili težaci. Više članova obitelji spominje se u XVII st. u vezi s trogirskim fontikom. Nabavljač žitarica i ulja (fontikar) bio je 1617. i 1630/31. Petar, a u upravi fontika 1632. Antun (Antonio Cippico Marangon) i Koriolan, a 1633. Ludovik (Alvise Cippico Marangon). Koriolan je 1646. među ovlaštenim Trogiranima da se brinu o sigurnosti grada. Njegov sin, soprakomit trogirske galije Lelije (umro 1706), dao je 1695. sagraditi u Kaštel–Starom crkvicu Sv. Josipa, o čemu svjedoči natpis na crkvi. Nikola i Marin Statilić (Statileo) dopisivali su se sa svojim prijateljem povjesničarom Ivanom Lučićem (Luciusom) za njegova boravka u Rimu. Nikola je posjedovao obiteljsku knjižnicu s mnogim rijetkim knjigama i rukopisima. Kao predstavnik trogirske komune, Ivan je 1669–71. sudjelovao u pregovorima između Mletačke Republike i Turske o razgraničenju na trogirskom području. Potkraj XVII i početkom XVIII st. djeluje pravnik → JEROLIM. U XVIII st. djeluju i pisac i propovjednik Antun (umro poslije 1756), franjevac Provincije Sv. Jerolima, kojoj je dva puta bio provincijal (1738. i 1756). U rukopisu je ostavio hrvatski Korizmenjak za svaki dan (danas u Krapnju). Na rukopisu je naslikao grb svoje obitelji. Andrija je u prvoj pol. XVIII st. povjerenik za zdravstvena pitanja na području Kaštela zajedno s Koriolanom, koji je 1734/35. i komunalni sudac u Trogiru. S bratom opatom Franom sporio se 1736–39. s kaštelanskim težacima oko visine težačkih davanja. Koriolanov sin bio je splitski nadbiskup → LELIJE. Ivan je 1749. kapetan, 1760. pukovnik i zapovjednik na području Kaštela, a 1769. na šibenskom području. Ivan, sin Markov, imenovan je 1794. za kapetana trogirske krajine. Kada je 1788. osnovano Agrarno društvo ili Agrarna škola (Societa georgica, Scuola agraria) trogirskih Kaštela sa sjedištem u Kaštel-Lukšiću (pravila potvrđena 1789), među članovima bili su Antun Vickov, kapetan Antun (Ivan Antun) i Nikola. Poslile pada Mletačke Republike i nemira u Trogiru u lipnju 1797. na skupštini gradskih staleža u tom gradu izabran je kapetan Antun za zapovjednika trogirskog područja i svih vojnih jedinica; već 19. VI iste godine brani Trogir od Kaštelana i stanovnika trogirskog zaleđa zajedno s nećakom Koriolanom. Petar je bio pristaša nove demokratske vlade u Veneciji. U to vrijeme tiskan je spis Osservazioni alla »Lettera dell’ex patrizio«, de cittadino Pietro Cippico (Venecija 1797. »dalle stampe del cittadino S. Zatta«). Antun Vickov je 1797. jedan od predstavnika Velikog vijeća koji su pripremali doček austrijskoj vojsci. Antun (vjerojatno Antun Vickov) je 1806. za francuske vladavine u Dalmaciji načelnik trogirske općine; u ime općine ishodio je sa Špirom Paitonijem od generalnog providura V. Dandola 28. IX 1806. odobrenje da trogirski Kolegij Sv. Lazara, dotada proširena osnovna škola, dobije status više škole (gimnazije) s nastavom gramatike, filozofije, prava, porodiljstva i medicine. Nastava je započela 5. XI iste godine. Marko je sudjelovao s dalmatinskom pukovnijom (Reggimento reale dalmata) u Napoleonovoj vojni u Rusiji. Antun Vickov i sinovi Antuna Ludovik (Alvise) i Vicko dobili su 28. X 1823. austrijsku potvrdu plemstva. Vicko (vjerojatno isti) jedan je od osnivača poljodjelskog društva Comizio agrario, koje djeluje u XIX st. Potomci tih nekadašnjih plemića žive i danas. Među njima su bili i publicist, pisac i političar → ANTONIO CIPPICO i književnik → IVO ĆIPIKO. — U Trogiru se nalaze dvije obiteljske palače, a u crkvi Sv. Ivana Krstitelja nadgrobna ploča Petra i njegovih potomaka iz XIV st. i djelomično sačuvan oltar obitelji, djelo Nikole Firentinca. Kod obitelji u Kaštel–Štafiliću čuva se slika Bogorodica s djetetom među anđelima, vjerojatno djelo Blaža Trogiranina. U Kaštel–Štafiliću pohranjen je i obiteljski arhiv, a dio arhivalija nalazi se i u Historijskom arhivu u Zadru (zbirka Privileggi, Documeriti, Regalie et Onoranze della Famiglie Conti Cippico di Trais concernenti le ville di loro ragione Castel Vechio e Castel Nuovo, come pure da Radosich). — Od XV st. spominje se u Splitu grana trogirske obitelji, kojoj je obiteljsko ime bilježeno kao Cipci, Cypci, Cipicus i dr. Tu granu nazivaju i Alberti de Cipcis ili Cipico Alberti. Od njih je potekao splitski arhiđakon → JEROLIM, koga su pogrešno smatrali sinom humanista Koriolana: F. Božićević nabrajajući splitske pjesnike koji su ožalili smrt M. Marulića spominje uz Jerolima i njegova brata Petra, soprakomita splitske galije. Do danas nije poznato nijedno njihovo književno djelo. Isti F. Božićević Natalis spjevao je Petru De adventu Petri Cyppici, patricii spalatensis hecatonstichon i Ad eunciem, picias urbes ementem. — Ravnopravan položaj s onim splitskih plemića priznat im je tek dukalom od 5. II 1525. Iz te su obitelji potekli splitski kanonici Luka (1504); Marko (1516–56) i Dioklecijan (umro 1641). Splitski svećenik Dioklecijan (vjerojatno isti), njegov otac Jerolim i brat Ludovik imali su udjela u akcijama za oslobođenje Klisa od Turaka 1596/97. Dioklecijan od travnja do srpnja 1596. boravi u Rimu, a njegov otac 1596, a potom i 1597. odlazi na dvor cara Rudolfa u Prag, nastojeći osigurati carevu pomoć za branitelje osvojenog Klisa (1596), pdnosno podršku za njihove buduće planove u vezi s tom utvrdom (1597). God. 1597. Ludovik neko vrijeme mora prisilno boraviti u Veneciji s više drugih splitskih plemića umiješanih u dogadaje oko Klisa.