CIPIKO, Milica

traži dalje ...

CIPIKO, Milica (Cippico; Cippicus, Koriolanović), (Trogir, vjerojatno potkraj XV st. — Trogir, sredinom XVI st.). O Milici nema provjerenih podataka; glavni su izvori dvije pjesničke poslanice hvarskog pjesnika Hanibala Lucića (Milici Jeronima Koriolanovića i Istoj Milici) te rukopisno rodoslovno stabio obitelji Cipiko, što se čuva kod potomaka obitelji u Kaštel–Štafiliću. Lucić u prvoj poslanici spominje djeda joj humanista i ratnika Koriolana; stričeve zadarskog nadbiskupa Ivana i Lauša (Ludovika), koji je, kako misli Lucić, prije smrti postao kardinalom; zatim još mlade sestre i brata Alvisa (Ludovika). Budući da u rodoslovnom stablu nema spomena o Milici, Fisković zaključuje da je Milica narodno ime odmila za Mariju, koja je u genealogiji neudata. Ima mišljenja (J. Vončina) da bi Milica mogla biti Pelegrina. Bez obzira na to koja je od sestara bila Lucićeva Milica, ona je, očito, postojala. Lucić ističe njezinu radišnost, snalažljivost i vještinu vezenja tapiserija, što je bilo uobičajeno kod renesansnih žena. Lucić želi postati njezin »novi Omer« i proslaviti njene »kriposti i dike«. Četiri goblena s Lucićevim grbom, što su ih vjerojatno pjesnik ili njegovi nasljednici poklonili stolnoj crkvi u Hvaru, možda su upravo djelo Miličinih ruku. Isto je tako moguće da je ona vezla i neke od goblena što ih je trogirska stolna crkva otkupila u prvoj pol. XVI st. od članova obitelji Cipiko (C. Fisković). Lucićevi stihovi »i da si knjižnija od žen ke su dosli/i ke biše prija i ke će bit posli ...« navodili su književne povjesničare da u Milici vide vrlo obrazovanu ženu koja podupire poeziju i znanost. Ako su takva mišljenja i pretjerana, Milica se sigurno među pismenim i školovanim ženama isticala kao »knjižnija« od drugih. Neki su naši povjesničari, na osnovi Lucićeve druge poslanice, naslućivali neku sentimentalnu, ljubavnu vezu (P. Kasandrič, M. Kombol i dr. ), dok drugi to poriču i ističu da Lucić više iskazuje poštovanje i čežnju za danima »čestitim i blazim« nego neko ljubavno udvaranje (M. Franičević, Vončina).

LIT.: F. Rački: Hanibal Lucić (u: Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića. Stari pisci hrvatski, 6. Zagreb 1874, str. XLIII–XLIV). — P. Kasandrić: Lucićeve »Pisni ljuvene«. Iskra, 1(1891) 2, str. 15. — M. Medini: Povjest hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku, 1. Zagreb 1902, 91. — P. Kasandrić: »Pisni ljuvene« Hanibala Lucića. Glasnik Matice dalmatinske, 2(1902–03) str. 270–271. — B. Vodnik: Povijest hrvatske književnosti, 1. Zagreb 1913, 116. — V. Lozovina: Dalmacija u hrvatskoj književnosti. Zagreb 1936, 63. — M. Kombol: Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda. Zagreb 1961², 124. — C. Fisković: Ljetnikovac Hanibala Lucića u Hvaru. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 8–9(1962) str. 209–210, 212–213. — M. Franičević: Čakavski pjesnici renesanse. Zagreb 1969. — C. Fisković: Baština starih hrvatskih pisaca, 1. Split 1971, 202–205, 229–231, 245. — Isti: Novi podaci o Hanibalu Luciću. Čakavska rič, 4(1974) 1, str. 8–10. — Isti: Stare tapiserije u Dalmaciji. Muzej primenjene umetnosti u Beogradu. Zbornik, 19–20(1975–76) str. 29–31. — J. Vončina: Dva portreta iz renesansnog splitskog književnog kruga. Mogućnosti, 23(1976) 9, str. 982–987. — V. Gligo: Koriolan Cipiko (u: K. Cipiko, O azijskom ratu. Split 1977, 28). — J. Vončina: Analiza starih hrvatskih pisaca. Split 1977, 67–74. — N. Kolumbić: Hrvatska književnost od humanizma do manirizma. Zagreb 1980.
 
Vedran Gligo (1989)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i simboli

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

CIPIKO, Milica. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/3604>.