COSSETTO, Emil

COSSETTO, Emil, skladatelj i dirigent (Trst, 12. X 1918). Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studirao dirigiranje kod M. Pozajića, M. Sachsa i F. Zauna te kompoziciju kod K. Odaka, M. Cipre i S. Šuleka. Dirigiranje diplomirao 1947. Apsolvirao germanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Dirigentsku karijeru započeo odmah po oslobođenju i posvetio se pjevačkim zborovima; vodi od utemeljenja 1945. zbor Omladinskog kulturno-umjetničkog društva »Joža Vlahović« te istodobno, također od osnutka 1955, mješoviti zbor »Moša Pijade«. Bio je kraće vrijeme 1948. i dirigent zbora Radio-Zagreba te 1949. Simfonijskog orkestra JNA u Beogradu. Kao gost nastupao je s mnogim jugoslavenskim i inozemnim ansamblima, a sa zborovima »Joža Vlahović« i »Moša Pijade« priredio je brojne koncerte u gotovo svim jugoslavenskim gradovima i evropskim zemljama, osvojivši više puta na međunarodnim natjecanjima najviše nagrade. Obavljao je niz društvenih funkcija, među ostalim 1969–70, bio predsjednik udruženja kompozitora Hrvatske. Kao zborski dirigent uzdigao je oba pjevačka ansambla »Jožu Vlahovića« i »Mošu Pijade«, na najvišu umjetničku razinu i ostvario golem repertoar interpretirajući vokalnu glazbu sviju vrsta, od zborske pjesme do velikih oratorijskih djela (G. F. Händel, J. S. Bach, L. van Beethoven, J. Brahms, G. Verdi i dr.). Izvodeći često skladbe jugoslavenskih autora, poglavito suvremenih, pridonio je njihovoj afirmaciji u inozemstvu. Njegove su interpretacije snimljene na više ploča jugoslavenskih i inozemnih tvrtki. — Kao skladatelj posvetio je veći dio svog opusa vokalnoj, zborskoj glazbi različitih oblika. Tematski su mu glavni izvori nadahnuća tekstovi suvremenih jugoslavenskih pjesnika i narodne poezije. Stilski svoja djela gradi najčešće na elementima folklorne glazbe jugoslavenskih naroda. Izgradivši vlastiti izraz očitovao je osobiti smisao za oblikovanje neobičnih metroritamskih struktura i osebujnih harmonija. Suvremene eksperimentalne skladateljske postupke izbjegava pa se njegove skladbe redovito osnivaju na tonalnosti. Među njegovim većim djelima izdvajaju se: Borbena kantata (1947), nadahnuta herojstvima jugoslavenskih naroda u NOB-u, Kantata Zagrebu (1950) na stihove M. Franičevića, Zeleni Juro (1965), kantata na vlastiti tekst prema narodnoj poeziji te Pjesme o mojoj zemlji (1968), kantata na istoimeni spjev J. Kaštelana. Osobitom dramatskom snagom obilježena je kantata Konjanik na stihove J. Kaštelana (1956). U ciklusu za zbor Z mojih bregov (F. Galović) C. je ostvario niz liričnih, intimnih ugođaja. Prema kajkavskoj poeziji M. Krleže pokazuje osobitu sklonost pa je skladao opsežno oratorijsko djelo Balade Petrice Kerempuha (muzičko-poetski recital, 1979). U djelu Partita sefardica upotrijebio je napjeve bosanskih Židova sefarda, a Rapsodia del cante Jondo (1980) napisana je na stihove F. G. Lorce. C. je plodan stvaralac i na instrumentalnom području (pet koncertnih suita, Uvertira in Do i dr.) a nadasve ga privlači zvuk klarineta pa je tom instrumentu posvetio nekoliko skladba (Koncertantna suita, Obrati u scherzu, Koncert za klarinet i orkestar i dr.). Osim izvornih skladba C. je napisao za različite sastave mnogo obradbi folklornih napjeva ostvarivši uzorne primjere umjetničke stilizacije folklorne glazbe. Veći broj obradbi i izvornih djela objavio mu je Prosvjetni sabor Hrvatske (Zagreb). — Za svoj rad dobio je više nagrada i odlikovanja: za kompoziciju Nagradu SR Hrvatske (1947), Nagradu grada Zagreba (1957) i I nagradu u Tolosi (1976), za dirigiranje nagradu »Milka Trnina« (1975) a za životno djelo Povelju ZAVNOH-a (1985) i nagradu »Vladimir Nazor« (1986).