CRNOBORI, Josip

CRNOBORI, Josip (Cernobori, Jose), slikar (Banjole kod Pule, 22. X 1907). Pučku je školu polazio u Austriji i u okupiranoj Istri, učeći čitati i pisati na njemačkom i talijanskom jeziku. Prvo mu je hrvatsko učilište gimnazija u Karlovcu, koju pohađa kao gojenac Istarskog internata. Od 1925, školuje se u Zagrebu, gdje je 1929. maturirao u Klasičnoj gimnaziji, a 1936. diplomirao u klasi Marina Tartaglie na Akademiji likovnih umjetnosti. U Zagrebu živi do siječnja 1946, kada dozvolom vlade Federalne Države Hrvatske odlazi u Trst da bi tamo upriličio samostalnu izložbu. Taj zapažen nastup otvara mu vrata istaknutih likovnih manifestacija u inozemstvu. Nakon dužeg boravka u Italiji, putuje u Francusku i Nizozemsku, a potom u Argentinu, gdje su mu odavno živjeli roditelji. Poslije 30 godina boravka u toj zemlji, 1978. napušta Buenos Aires i preseljuje se u New York. — Unatoč povremenim prijekorima kritike da se dade zavesti od publike, ugađajući portrete ukusu naručiteljâ, C. je u nekoliko godina stekao ugled jednog od prvaka hrvatskoga mladog slikarstva. Od 1938. do 1943. njegove se slike izlažu na najvećim smotrama hrvatske umjetnosti, nabavljaju za najuglednije privatne (Ivan Meštrović) i javne zbirke (Moderna galerija u Zagrebu), publiciraju u reprezentativnim edicijama. Među najuspjelija Crnoborijeva ostvarenja iz tog razdoblja ubrajaju se Portret gospođe u zelenom (1938, predstavljen na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti), tonskom suptilnošću obilježeni Autoportret (oko 1938), portretna studija Djevojka s knjigom (izložena 1941), mali Ležeći akt (1940), Cvijeće pred zrcalom (1940) profinjenih zelenih, ružičastih i smeđih intonacija te lirski nadahnuti krajolici Motiv iz Dalmacije (1939), Rab (1939), Samostan na Mljetu (1940), Stari mlin (oko 1940), Kuća među maslinama (oko 1940), Proljetni pejzaž (izložen na venecijanskom Bijenalu 1942). Premda su obavijesti o njegovu radu u Južnoj Americi oskudne, ipak se sa sigurnošću može ustvrditi da su mu najbolja djela nastajala u vrijeme dok su još sjećanja na Zagreb i Tartaglinu školu bila posve svježa. Evropski su izvori njegove umjetnosti bili udaljeniji, a njihovo zračenje slabije; kriteriji kritike i publike niži, sredina konzervativnija. Pišući biografiju svoga profesora Joze Kljakovića, on je jasno dao do znanja s koliko je gorčine i razočaranja gledao na prilike oko sebe. Samostalno je izlagao u Zagrebu (1937, 1939, 1941), Trstu (1946), Buenos Airesu (1947, 1949, 1957). Sudjelovao na mnogim skupnim izložbama, među kojima Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938/39), Bijenale u Veneciji (1942), izložbe hrvatske umjetnosti (Berlin, Beč, Bratislava 1943), velika natječajna izložba u Bellagiu (1946), Nacionalni salon u Buenos Airesu (1947–48, 1956), Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1977), Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici (Zagreb 1977), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981). — Nepovjerljiv prema avangardama, C. je još u mladosti pokazao da je intimist koji se bolje snalazi u auri tradicije, spontano se izražava tonom te više lirizira motiv nego što ga analitički ili sintetički racionalizira. S vremenom se povlačio s jedne strane u romantični pasatizam figuralnih grupa i kompozicija, a s druge u deskriptivnost portretnog verizma. Egzistencijalno vezan uz hrvatski iseljenički krug, bio je potpuno izoliran od američkog i uopće modernog slikarstva. Premda je desetljećima slikao u tuđini, ostao je hrvatski umjetnik ne samo, porijeklom i odgojem nego i time što zagrebačko razdoblje čini krunu njegova cjelokupnog opusa.