ČIKULIN

ČIKULIN, pohrvaćena plemićka obitelj talijanskog podrijetla. Na poč. XVI. st. javlja se u Rijeci. Njezino se prezime pojavljuje najčešće u oblicima Chiccolini, Chiculini, Cykulin, Czikulin, Czykuliny. Prvi poznati član obitelji Franjo, prema riječkim spisima »nobilis de Pesaro et Fiume«, bio je 1518. riječki sudac i rektor, a 1528. vijećnik. Oženio se Nikolinom, kćeri riječkog patricija Gašpara Riciana (Ričan, Ritzan), koji je 1539–42. bio kapetan Rijeke. Njihov sin Ludovik imao je u Rijeci kuću i bio oženjen Ivanom, rođ. u talijanskoj obitelji Vulginoni, podrijetlom iz Grčke. Poginuo je 1536. pod Klisom u boju protiv Turaka. Ostavio je sina Franju, koji se 1572. spominje kao riječki vijećnik. Supruga mu je bila Dianora, kći Piera Fernonija i Katarine, rođene u senjskoj plemićkoj obitelji Hotković. Od njihove brojne djece poznatiji su Sebastijan, svećenik, te Ludovik i Julije, upravitelji vinodolskih imanja Zrinskih. Sebastijan se školovao u Fermu i ondje postigao doktorat prava. Bio je kanonik tamošnje stolne crkve, a od 1637. i riječki začasni kanonik. God. 1603. imenovao ga je Nikola Zrinski upraviteljem Modruške biskupije, no budući da nije namjeravao napustiti Fermo, Zrinski je 1607. upravu Biskupije predao I. K. Agatiću. Ludovik (umro 1599) bio je oženjen Lukrecijom, rođ. u riječkoj patricijskoj obitelji Jacomini. Neko vrijeme bio riječki vijećnik, 1590–99. potkancelar, a 1599. imenovao ga je Juraj Zrinski upraviteljem vinodolskih imanja Zrinskih. Iste mu je godine izdao hrvatskim jezikom pisan naputak o odnosima vinodolskih podložnika prema gospoštiji. Ubrzo nakon toga umro je od kuge ostavivši trojicu sinova, Ludovika (1599–1657), Franju i Petra. Franjo je 1610. zamjenjivao strica Julija u upravljanju obiteljskim gospodarstvom, a 1667. spominje se kao zaslužni kaločki kanonik. Treći sin Petar (1595–1658) škole je polazio u Fermu, a u Rijeci službovao kao kapetan 1638, ubirač carina 1639–42, sudac i rektor 1641, a 1644–58. bio je kapetan Trsta. Sa ženom Katarinom, rođenom Capuano, imao je sina, svećenika Franju (1641 — Rijeka, 1695). Kad ga je car Leopold 1679. imenovao nasljednikom senjsko-modruškog biskupa Ivana Smoljanića, bio je prepošt crkve Sv. Martina kraj Slovenj-Gradeca u Štajerskoj. Budući da Rim njegovo imenovanje nije prihvatio, car je 1680. namjestio biskupom H. Dimitrija, kojega je papa Inocent XI. potvrdio. Nakon Dimitrijeve smrti, pokušao se Franjo nametnuti za biskupa, u čemu ga je pomagao bečki Dvor. Poslije neuspjelih nastojanja, imenovan je naslovnim skopskim biskupom. Pokopan je u crkvi na Trsatu ispred oltara podignutog njegovom pomoći. Njegov stric Julije (umro oko 1641, vjerojatno u Oroslavju) bio je upraviteljem vinodolskih imanja Zrinskih 1599–1612. Nakon školovanja, vjerojatno u Grazu, bavio se u Rijeci trgovinom, a bio je vješt i u pravnim poslovima. Prema odredbi Jurja Zrinskoga, i kao »capitan gradov i vsega Vinodola«, sam je od 1600. vodio vinodolsku trgovinu, dotada izdavanu u zakup mletačkim trgovcima, te znatno podignuo vinodolsko vlastelinstvo. U molbi što su je nakon 1604. vinodolski gradovi uputili papi, tražeći pomoć protiv Turaka, navodi se da je Julije dobrotvor čitava kraja, organizator protuturskog četovanja i obnovitelj mnogih davno zapuštenih crkava. E. Laszowski drži da upravo Juliju valja pripisati, jezično i pravno vrlo zanimljiv dokument, urbar vinodolskih posjeda (Grobnik, Bakar, Hreljin, Drivenik, Grižane, Bribir), napisan između 1610–12. čakavskim narječjem s primjesom štokavštine. Ispravom od 15. VII. 1605. darovao mu je Nikola Zrinski Lič, podijelivši mu i ovlasti nad ondje naseljenim Vlasima Krmpoćanima, što mu je ubrzo donijelo mnogo neprilika. Uz Lič, stekao je za gubernatorstva vlastelinstvo Grobnik, kuriju pod Hreljinom, kurije Obrh, Lipnik, Pribić, neka dobra u Vinodolu te znatan pokretni imutak. Trgujući uspješno za Zrinske, Julije je razvio i vlastitu privatnu trgovinu te bio osumnjičen da se obogatio zlorabeći službeni položaj. Protiv njega svjedočio je i »puk« nekih vinodolskih gradova, pa ga je N. Zrinski uklonio iz službe, oduzevši mu gotovo sve posjede i zaplijenivši pokretnine. Parnica, koju je Julije na to pokrenuo, okončana je 1624. u njegovu korist, a Zrinski mu se u ime odštete obvezao dati novčanu naknadu od 75 000 forinti ili neko od svojih imanja. Ta tražbina Čikulinovih namirena je tek potkraj XVII. st. nakon zatora Zrinskih. God. 1612. Julije se naselio u Lužnici, na malom susedgradskom posjedu svoje supruge Sofije (umrla 1634, vjerojatno u Oroslavju), kćeri velikotaborskog feudalca Ivana Rattkaya i Ane, rođ. Konjski. Preko obnovljenih primorskih trgovačkih veza stao se baviti izvozom poljodjelskih proizvoda, a trgovački kapital ulagati u zemljišne posjede. Obogativši se iznovice, postao je jednim od jakih vjerovnika ekonomski oslabljenih starosjedilačkih feudalnih gospodara susedgradsko-stubičkog vlastelinstva (Ratkaja, Gregorijanaca, Erdődyjevih i dr.), koje se – zbog njihove zaduženosti i insolventnosti – raspalo u mnogobrojne založene i otuđene posjede. Poduzetnošću, umješnim gospodarenjem i neposrednom aktivnom uključenošću u upravu gospodarstva, Julije je za četvrt stoljeća prikupio gotovo sve usitnjene posjede toga bivšega golemog vlastelinstva te postao gospodarom dobara Susedgrada, Oroslavja, dijela Donje Stubice, Konjščine, Kalinovice, Ogleda, Lužnice, Novih dvora (kraj Zaprešića) i Bolondosa u Trenčinskoj županiji (sada područje Trenčína u Slovačkoj). God. 1613. uvrstio je kralj Matija II. Julija zajedno s njegovim sinovcima, Ludovikom, Franjom i Petrom, u redove hrvatskoga plemstva, a 1628. postigli su od kralja Ferdinanda II. barunat. Julijeva kći Ana Margareta udala se 1637. za grofa Ivana Kristofora Herbersteina, a obiteljske posjede naslijedio je sin Franjo (? — Lužnica, 14. V. 1679). Škole je pohađao u isusovačkim kolegijima u Zagrebu i Grazu. Posvetio se vojničkoj službi, a prema zabilježbi A. P. Češkovića u Bolonjskoj kronici, bio je muž izvrsna suda koji je savjetom mnogo učinio za Kraljevinu. God. 1646. oženio se Juditom, rođ. Keglević, 1660. postao je kraljevskim kapetanom konjaništva križevačke krajine i odlikovao se vojujući protiv Turaka u odredima bana Nikole Zrinskoga pod Kanižom. Bio je u izaslanstvu koje je 1673. kralju Leopoldu II. izrazilo vjernost hrvatskih staleža i podnijelo molbu da Nikolu Erdődyja imenuje banom s neokrnjenom banskom vlašću. Za njegova patronata nad župom u Brdovcu prigrađena je župnoj crkvi Sv. Vida kapela Sv. Barbare kružnog tlocrta. U istoj crkvi njegova udovica, Judita rođ. Keglević, dala je 1684. podignuti oltar Sv. Rozalije, a crkvi je darovala svilenu zlatom vezenu misnicu, zlatom izvezeno odijelo za kip Sv. Barbare, nekoliko dragulja i zlatnu ružu. Uz franjevačku crkvu u Krapini Franjo je o svom trošku dao prizidati kapelu Sv. Antuna Padovanskoga s kriptom za obiteljsku grobnicu u kojoj su našli počinak on i žena mu Judita (umrla u Belcu, 3. II. 1695). Naslijeđene posjede povećao je dijelom krapinsko-kostelskog imanja, koje je 1661. baštinila njegova supruga, te medvedgradsko-šestinskim posjedima i kućom Petra Zrinskoga u Zagrebu, što mu je potkraj života (20. IV. 1679) dodijelila Ugarska komora temeljem potraživanja oca Julija. Kad je kralj 1685. komorsku odluku potvrdio, ti su posjedi prenijeti u vlasništvo Franjinih nasljednika, udovice Judite te djece Marije Elizabete, Krste i Stjepana, koji su dvije godine nakon majčine smrti podijelili međusobno sve posjede. Marija Elizabeta (umrla prije 1708), udana za baruna Ivana Herberta Moscona (umro 1711), dobila je u miraz grad Krapinu s posjedom i polovicu dobra Lužnice. Diobom njezina posjeda 1712. sin joj Josip Leopold dobiva Krapinu, kći Maksimilijana (umrla 1724), udana za zagrebačkog podžupana Ivana Hyaczinthyja (umro 1724), naslijedila je Lužnicu, a mlađoj kćeri Julijani (umrla 1760), koja se udala za francuskog baruna J. P. Sermagea, pripalo je dobro Mickovo. Krsto se nakon školovanja u Grazu i Beču posvetio vojništvu. Bio je zapovjednik tvrđe u Brkiševini (kraj Pokupskoga). Kao kapetan banske tjelesne straže dočekao je na obali Drave 26. VIII. 1693. zajedno s podbanom S. Jelačićem i kanonikom A. P. Češkovićem novoga bana A. Batthyánya, pod kojim je sudjelovao u protuturskom ratu u sjevernoj Bosni 1697. Iste godine imenovao ga je kralj Leopold II. poručnikom karlovačkih arkebuzira. U braku sa suprugom Viktorijom rodili su mu se 1693. blizanci koji su umrli u dječjoj dobi. Dobra koja je posjedovao postupno je, kao vrstan gospodar, otkupio njegov brat Stjepan (?, 1654 — Zagreb, vjerojatno 1698). Školovao se u Grazu, Beču i Bologni. God. 1672. postao zapovjednikom konjaništva križevačke krajine, prisežnikom Banskog suda Sabor ga je imenovao 1695, a 1696–97. obavlja službu banskog namjesnika i ujedno je predsjedatelj Hrvatskih kraljevinskih konferencija. P. Ritter Vitezović posvetio mu je kao prijatelju jednu od svojih knjiga anagrama tiskanih u zbirci Fata et vota (1699), a J. Patačić hvali mu zasluge latinskom odom objelodanjenom u knjizi Gloria Collegii Bononiae ... sive Viri honoribus et gestis illustres ex hoc Collegio prodiverunt (Bologna 1699). Supruga mu Barbara, rođena u mađarskoj barunskoj obitelji Viczay, bila je dobrotvorka crkava. Za glavni oltar zagrebačke crkve Sv. Katarine, što ga je izradio stolar M. Erlman, darovala je skupocjen predoltarnik, a jednu od mnogih oporučnih zaklada namijenila je gradnji franjevačke crkve u Mariji Gorici, kojoj je darovala i plašt za kip Marije Goričke. Od njihovo troje djece sin Žigmund Ignac poznat je samo imenom, a jednu kćer otac je 1697. kanio poslati u samostan, pa nije isključeno da bi ona mogla biti istovjetna s Terezijom Čikulinovom, koja se 1741–42. spominje kao nadstojnica zagrebačkog samostana klarisa. Jedini nasljednik → IVAN FRANJO – gospodar Novih dvora, Medvedgrada, Šestina, Susedgrada te velikih imanja u Hrvatskom zagorju s dvorovima u Konjščini, Oroslavju i Stubici – nije imao potomaka te je najveći dio dobara, prema njegovoj oporuci, imao pripasti samostanima i crkvama, a tek trećina njegovoj sestrični Julijani Sermage, rođ. Moscon. Kao jedina zakonita nasljednica, ona je – pobijajući valjanost oporuke – pokrenula parnicu koja je potrajala do 1755. i, uz određenu nagodbu, bila riješena u njezinu korist. Tako je veliki imutak obitelji Č. pripao novim doseljenicima iz Francuske – Sermageima. Njima je pripala i opsežna obiteljska arhivska građa koja čini glavninu Arhiva obitelji Sermage (Arhiv Hrvatske u Zagrebu). Spor o nasljedstvu vjerojatno je bio povodom nastanka inventara s detaljnim opisom pokretnog imutka dvorca Oroslavje, u kojemu su Č. prebivali više od jednog stoljeća. U tome, kajkavštinom pisanom imovniku, iznenađuje množina slika, bakroreza, 13 obiteljskih portreta, a u cijelosti vrlo je zanimljiv kao dokument o interijeru dvorca i o životu sjevernohrvatskih feudalaca.