ČIZMAZIJA, Franjo

traži dalje ...

ČIZMAZIJA, Franjo (Čizmadia, Franz Csizmazia), politički i kulturno-prosvjetni djelatnik (Židan/Horvátzsidány kraj Kisega/Kőszeg, 14. IV. 1889 — Železno/Eisenstadt, Gradišće, 3. III. 1969). Po završetku osnovne škole u rodnom mjestu, polazio nižu gimnaziju u Kisegu, preparandiju završio u Pečuhu (Pécs) 1909. Učiteljevao do početka 1910. u Bonyhád-Varasdu, sjeverno od Pečuha, potom premješten u Veliki Borištof (Grosswarasdorf), a 1911. u Sabaru (Zuberbach). Kad je 1914. izbio I. svjetski rat, upućen je na rusku frontu. Iduće godine vraća se bolestan i ranjen, pa je 1916. otpušten iz vojske te ponovno poslan u Sabaru. Po slomu Monarhije 1918. Č. se našao među onim zapadnougarskim Hrvatima koji su zastupali mišljenje da će njihov nacionalni identitet biti osiguran samo pripojenjem tih krajeva Austriji. Kao jedan od vođa toga pokreta često je bio na udaru mađarskih državnih i crkvenih vlasti. Od kraja 1921. do početka 1922. uređuje novine Novi glasi (tiskane u Beču ili u Sopronu), koje su imale utjecati na hrvatske birače Soprona i okolice da na plebiscitu 14. XII. 1921. glasuju za Austriju. Kad je Č. potom stavio Nove glase u službu austrijske Kršćansko-socijalne stranke, bio je otpušten iz uredništva. God. 1922–25. učiteljuje u osnovnoj školi u nedalekom Pandrofu (Pandorf), potom do 1927. u Štikapronu (Stinkenbrunn), gdje je najprije učitelj pa upravitelj škole. U Pandrofu uređuje i izdaje Naš hrvatski kalendar na prestupno leto 1924, tiskan u Bečkom Novom Mjestu i rađen po uzoru na prethodne, s obiljem zabavnog i poučnog štiva. U rukopisu ostavio hrvatsku gramatiku. God. 1928. dolazi u Železno i stupa u službu u kotarskom školskom nadzorništvu. Nakon Anschlussa 1938, kratko službuje u Zemaljskom poglavarstvu za Gradišće, a po njegovu ukinuću djeluje do 1943. kao tumač i prevodilac u Uredu za narodnosti, potom do kraja II. svjetskog rata službuje u Kotarskom uredu. Umirovljen je 1948. — Čizmazijino djelo ocjenjuju danas u Gradišću znatnim, svrstavajući ga »med one naše zaslužne muže ki su se ... trudili i djelali za nas, svejedno na koj su strani stali, glavno im je bilo hrvatsko srce« (F. Tobler).

LIT.: I. Dobrović: Naši Hrvati u doba reformacije i prva stoljeća u novoj domovini. Železno 1955, 68–69. — M. Meršić ml.: Znameniti i zaslužni Gradišćanski Hrvati. (Rijeka) 1972. — N. Benčić (N. B.): Razdvojeno. Neke opaske k našoj razdvojenosti. Gradišće (kalendar, Železno), 1976, 53. — F. Tobler: Novi Glasi. Bliži podatki k ovim našim novinam iz doba priključenja Gradišća k Austriji. Ibid., 1978, 53–54. — Isti: Franjo Čizmazija (1889–1969). Ibid., 1981, 53–58. — F. Horvath: 450 godišnjica opsjedanja Kisega ljeta 1532. Branitelj grada Nikola Jurišić (1490?–1543). Ibid., 1982, 77. — S. Krpan: Franjo Čizmazija (1889–1969). Matica, 32(1982) 9, str. 31. — Isti: Gradišćanski portreti. Zagreb 1988, 128–131.
 
Stjepan Krpan (1993)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

ČIZMAZIJA, Franjo. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 17.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/4067>.