ČANIĆ, Đuro

ČANIĆ, Đuro (Georg, Gjuro, Juraj), podmaršal, vojni pisac, mecena (Kaniža Gospićka, 2. XII. 1849 — Beč, 2. I. 1911). Nakon završetka Tehničke vojne akademije, stupio 1870. kao poručnik u vojnu službu (1. Genieregiment). U Beču je 1876. završio Ratnu školu. Istaknuo se kao kapetan 1878. prilikom ulaska austro-ugarske vojske u Bosnu i Hercegovinu. God. 1879. pridijeljen je Glavnom zapovjedništvu u Zagreb; 1886. u činu majora pročelnik je Glavnog stožera 18. pješačke divizije u Pragu; 1887. premješten u ratno ministarstvo u Beču; 1889. promaknut u potpukovnika i imenovan pročelnikom Glavnog stožera 24. pješačke divizije u Krakovu; 1891. postao pročelnik Glavnog stožera VI. zbora u Košicama te u studenom iste godine promaknut u čin pukovnika. Kao pukovnik neko je vrijeme služio u posadama Požuna i Budimpešte. God. 1897. postao je generalmajor i zapovjednik 83. domobranske brigade u Zagrebu, zatim 1901. podmaršal i zapovjednik VII. hrvatsko-slavonskoga domobranskog okružja u Zagrebu. S tog je položaja uklonjen umirovljenjem 1. VIII. 1903. jer je odbio molbu bana Khuena Héderváryja da s domobranskim četama pomogne gušenje demonstracija u Zagrebu. Za svog zapovjedništva domobranstvom uveo je izričitu uporabu hrvatskog jezika i hrvatske natpise (na čaki su časnici nosili lozinku »Za kralja i domovinu«), tražio je da svi časnici znaju hrvatski, onemogućivši time ulazak časnika Mađara u domobranstvo, osnovao je vojničke knjižnice i organizirao tečajeve za opismenjavanje vojnika. Zbog takva djelovanja u domobranstvu i izdašna pomaganja hrvatskih kulturno-prosvjetnih ustanova (istarske Družbe Sv. Ćirila i Metoda, Matice hrvatske i HNK, kojima je i oporučno ostavio sav imetak – tada golemu svotu veću od 50 000 kruna) uživao je velik ugled. Nakon umirovljenja isticao se kao vojni pisac. God. 1905. o svojim je vojnoorganizacijskim iskustvima na njemačkom jeziku objavio knjigu Misli o izobrazbi pješaštva, koja je izazvala znatnu pozornost najviših austro-ugarskih vojnih krugova. Za sudjelovanje u operacijama prilikom okupacije BiH odlikovan je 1878. Zlatnom kolajnom, 1881. Vojničkim križem za zasluge te potom Redom Marije Terezije, što mu je donijelo i barunski naslov.