ČRNČIĆ, Ivan

ČRNČIĆ, Ivan (Crnčić), povjesnik i slavist (Polje na Krku, 2. V. 1830 — Rim, 7. I. 1897). Gimnaziju polazio u Rijeci i Senju, gdje je 1853. položio ispit zrelosti. Bogosloviju završio u Gorici (Gorizia), za svećenika zaređen 1856. te nastavio studij u zavodu Augustineum u Beču, gdje 1861. stječe doktorat iz bogoslovlja. Iste godine postaje tajnikom krčkog biskupa I. J. Vitezića, a 1862. na želju biskupa J. J. Strossmayera, imenovan je, kao nasljednik F. Račkoga, kanonikom Sv. Jeronima u Rimu. God. 1863. postaje ravnateljem njegova Zavoda (Kolegija) i na toj dužnosti ostaje do kraja života. — Črnčićevo duhovno zrenje i znanstveni rad određuju pripadnost glagoljaškom otoku Krku te poticaj njegova gimnazijskog nastavnika u Rijeci F. Kurelca i F. Miklošiča, čija je slavistička predavanja slušao u Beču. Kratkim člancima javio se već kao sjemeništarac u zagrebačkom Nevenu i ljubljanskim Novicama, a prve znanstvene prinose šalje iz Beča 1859. i 1860. Zagrebačkom katoličkom listu. Autor je mnogobrojnih članaka i rasprava iz hrvatske i slavenske povijesti, posebice kulturne i crkvene, u kojima redovito objavljuje i izvornu arhivsku građu. Na tim je osnovama nastala monografija Najstarija poviest krčkoj, osorskoj, rabskoj, senjskoj i krbavskoj biskupiji te nekoliko radova iz povijesti Zavoda Sv. Jeronima u Rimu, većinom objavljenih u izdanjima JAZU. Glavni dio njegova znanstvenog djela odnosi se na hrvatsko glagoljaštvo. Prvi je identificirao i potpunije opisao Brevijar Vida Omišljanina iz 1396 (Zagrebački katolički list, 1859, 43–45) i Fraščićev psaltir iz XV. st., a ostavio je više napisa i o manjim spomenicima, ispravama i najrazličnijoj glagoljskoj građi kao dragocjene priloge proučavanju povijesti hrvatskoga glagoljaštva u Kvarneru i Istri. Osobitu pozornost obraća hrvatskim glagoljskim, ali i latinskim, epigrafskim spomenicima otoka Krka: prvi je, nadopunivši Parčićevo čitanje, objavio glagoljski Krčki natpis i zaključio da je riječ o spomeniku oble glagoljice iz XI. st. (Starine, 1875, 7), a jedan je od prvih i najuspješnijih čitača Bašćanske ploče (Književnik, 1865, 2; Starine, 1888, 20), pa je Črnčićevo čitanje i čitanje Račkoga u drugoj pol. XIX. st. postalo temeljem svim kasnijim čitanjima i istraživanjima. Našao je te prvi pročitao i objavio dva glagoljska Jurandvorska ulomka (Književnik, 1865, 2). Baveći se glagoljskom paleografijom, osobito je upozoravao na prisutnost oble glagoljice i na hrvatskom tlu. Zanimao se i za ćirilometodsku problematiku: tražio je i utvrđivao kult Sv. Ćirila i Sv. Metoda u hrvatskoglagoljskim liturgijskim kodeksima i prvi objavio iz Bečkog brevijara (XIV. st.) hrvatskoglagoljsku fragmentarnu Službu Sv. Ćirilu i Sv. Metodu (Starine, 1882, 14), nadopunivši svojim podacima radove o hrvatskoglagoljskim tekstovima Službe M. Mesića (1863) i I. Berčića (1870). Posebno poglavlje u njegovu radu čine izdanja tekstova. Izdajući Popa Dukljanina Lětopis (Kraljevica 1874) objavljuje usporedo latinski (Lučićev) i hrvatski (Kaletićev prijepis) tekst, praćen dragocjenom studijom, a 1870. priređuje za tisak glagoljski Krčki statut u latiničnom prijepisu, koji JAZU izdaje tek 1890. ćirilicom kao Statut Vrbanski a donekle i svega krčkoga otoka (Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, 1890, 4). Znamenito je njegovo izdanje staroslavenskoga glagoljskog Assemanova izbornog evangjelja (X/XI. st.) u latiničnoj transliteraciji, objelodanjenog u Rimu 1878, a nastalog na poticaj Miklošiča i V. Jagića. Ono je trebalo ispraviti prvo izdanje što ga je 1865. Rački bio objavio oblom glagoljicom. Č. je bio vatren zagovaratelj latinične transliteracije glagoljskih spomenika, za razliku od gotovo opće onodobne prakse izdavanja starom ćirilicom ili glagoljicom, pa je stvorio određeni sustav latinične transliteracije popunjen nekim ćiriličnim znacima. Živeći u Rimu, gdje je 1888/89. bio član komisije Sv. Stolice za slavensko bogoslužje, Č. je imao znatnu ulogu u hrvatskim nastojanjima tijekom druge pol. XIX. st., sa Strossmayerom i Račkim na čelu, da se obnovi slavensko bogoslužje u hrvatskoj Crkvi i izdaju nove hrvatskoglagoljske liturgijske knjige. Na tome je mnogo radio sve do Parčićeva izdanja glagoljskog misala 1893. Pisao je teškim, neobičnim i nedovoljno jasnim stilom, ponešto zastarjelom metodologijom, no njegovi radovi, utemeljeni na izvornoj građi s glagoljaškog terena, ili nađenoj u arhivima i knjižnicama Beča i Rima, sačuvali su do danas znanstvenu vrijednost. Bio je dopisni član JAZU u Zagrebu od 1882, a od 1884. dopisni član i povjerenik Hrvatskoga arheološkog društva.