ČUBRANOVIĆ, Andrija

ČUBRANOVIĆ, Andrija (Andrija Zlatar), tobožnji pjesnik (Dubrovnik?, prva pol. XVI. st.). B. Vodnik navodi da je živio od 1480. do 1530. Pripisivalo mu se autorstvo tzv. kraće verzije pokladne pjesme Jeđupka (Ieghiupka gospodina Andrie Ciubranovichia Dubrovcianina. Svietlomu i plemenitomu gospodinu Thomu Budislavu, isvarsnomu naucitegliu i mudarzu dubrovackomu, vitesu i kanoniku kraglievstva Pogliackoga. In Vinegia. Presso Altobello Salicano MDXCIX; U Bnecie, presso Francesco Barilletti, 1618². — Jeghjupka gospara Andr. Cjubranovichja Dubrovcjanina. U Dubrovniku, po Pet. Franu Martecchini 1838, prir. Antun Casnacich. — A. Čubranović: Jeđupka. Zagreb 1949) i 44 ljubavne pjesme u kanconijeru Nikše Ranjine iz 1507. Potkraj XVI. st. A. Sasin u pjesmi U pohvalu pjesnika dubrovačkijeh između 1591. i 1598. spominje uz druge pjesnike i Andriju Zlatara kao autora Jeđupke. Povezivanjem Andrije Zlatara s postankom Jeđupke i dodavanjem prezimena Čubranović tom imenu u mletačkom izdanju Mara Battitorrea (1599) uvriježilo se od XVII. st. mišljenje da je u Dubrovniku živio pjesnik koji je napisao tu popularnu cingaresku, iako se u samoj knjižici o njemu ne govori ništa posebno. Ni poslije se o Čubranovićevu životu nije doznalo ništa pouzdanije, premda su mnogi biografi i književni povjesničari (I. Đurđević, S. Crijević, S. Slade, F. M. Appendini, P. J. Šafařík, L. Zore) ili izmišljali podatke o Čubranovićevu životu ili ih ponavljali. U Dubrovniku je u XVI. st. bilo nekoliko »Andrija zlatara«, ali se ni jedan nije zvao Čubranović (M. Medini), a za jednoga Andriju Čubranovića K. J. Jireček nije mogao utvrditi je li bio zlatar. Tu prazninu nisu mogla popuniti ni dalja istraživanja (Š. Urlić, M. Rešetar). U novije je doba M. A. Petković ustvrdio da je pjesnik tobožnje najranije dubrovačke Jeđupke ipak morao biti Andrea Slatar, koji je pripadao rodu Nehorića i Korjenića, ali misli da nije živio u Dubrovniku. Napokon je Čubranovićevo autorstvo Jeđupke osporio A. Kolendić, koji polazi od pretpostavke da se potkraj XVI. st. raspravljalo o autorstvu anonimne verzije Jeđupke, pa je samozvani »vitez i kanonik kraljevstva poljačkoga« Dubrovčanin T. Budislavić, koji je vjerojatno posjedovao rukopis maskerate, što ju je možda prepisao neki Čubranović, nagovorio svog prijatelja Mara Battitorrea da objavi Jeđupku pod imenom Andrije Čubranovića i da to izdanje (Mleci 1599) poprati posvetom njemu, »svijetlom i plemenitom gospodinu Tomu Budislavu«, tobožnjem potomku slavnog pjesnika. Već je Š. Ljubić, temeljeći se na P. Hektoroviću, koji je 1528. spominjao Jupku Hvaranina M. Pelegrinovića, pomišljao da bi Č. mogao biti njegov imitator. Nasuprot tome A. Kolendić drži da ju je u cijelosti ispjevao Pelegrinović te da su različite verzije Jejupke ili Jupke nastale prepisivanjem i prerađivanjem. Prihvaćeno je mišljenje da je Pelegrinović najprije sastavio kraću (tzv. »Čubranovićevu«) verziju s uvodom (od 15 osmeračkih kvartina) i šest maskerata (svaka po 10 strofa) – te da je 1556, kako je drugi ne bi više kvarili, sastavio konačnu verziju s uvodom i 20 »sreća«. Analize jezika, stila i stiha (M. Franičević) pokazale su da je sve pjesme sačuvanih verzija morao sastaviti jedan čakavsko-ikavski pjesnik, što sve ide u prilog Pelegrinoviću. Kako je A. Sasin u svoje pastorale Flora i Filide unio dvije pjesme »slavnog Andrije Zlatara«, M. Rešetar je zaključio, kad ih je 1937. pronašao među anonimnim autorima kanconijera N. Ranjine iz 1507, da su Čubranovićeve i sve 44 pjesme koje u sredini imaju akrostih Kata. Pod Čubranovićevim imenom, bez ikakvih potvrda, objavljivane su u prošlom stoljeću i neke druge pokladne pjesme (koje su se našle u istom rukopisu iz 1795. iza prijepisa Jeđupke). Od 1962, kad je utvrđena Budislavićeva mistifikacija, Čubranovićevo ime sve više nestaje iz povijesti hrvatske književnosti, a kao autor svih poznatih verzija navodi se Pelegrinović. Rezultati novijih istraživanja potvrđuju da pjesme Ranjinina kanconijera koje su se pripisivale Andriji Zlataru i stihovi Jejupke (Jeđupke) ne pripadaju istom autoru, ali ime Andrije Zlatara (ili zlatara), koji se spominje kao pjesnik i suvremenik Dž. Držića i Š. Menčetića, nije temeljito istraženo. U mletačkim izdanjima iz 1599. i 1618, u dubrovačkom 1838. te u kritičkom izdanju 1876 (Stari pisci hrvatski, knj. 8) i poslije u antologijskim i posebnim izdanjima pod Čubranovićevim imenom objavljena je kraća verzija Jeđupke. God. 1968. istu je verziju u sklopu ostalih pjesama (»srećâ«) objavio R. Bogišić pod Pelegrinovićevim imenom (Zbornik stihova XV. i XVI. st.). Uz dijelove Jeđupke, pod Čubranovićevim imenom objavljene su i neke druge pjesme. Tako je F. M. Appendini najprije objavio ulomak pjesme Djevojke uz talijanski prijevod T. Cherse (Notizie ..., 2. Dubrovnik 1803, 293–294), zatim M. Pucić Djevojke, Robinjice i Prelice (Slavjanska antologija iz rukopisah dubrovačkih pjesnikah, Beč 1844), A. Mažuranić ulomke iz maskerata Jeđupka, Robinjice i Prelice (Čitanka ilirska za gornje gimnazije, 1. Beč 1856) te I. Kukuljević Sakcinski Jedjupku, Sibile, Primalje (Pjesnici hrvatski XVI. vieka, Zagreb 1858). Mnogi su istom autoru pripisivali i osam maskerata koje se u rukopisu A. Cherse iz 1795. nalaze iza Jeghjupke (M. Brlek, Rukopisi Knjižnice Male braće u Dubrovniku, 1. Zagreb 1952). Pod Čubranovićevim imenom prevedena je Jeđupka na poljski (Cyganka, prev. Cz. Jastrzebiec-Kozlowski, Varšava 1935), njezin ulomak na talijanski (Scrittori jugoslavi, prev. E. Sepich, Rijeka 1956), a Dvije pjesme iz Ranjinina zbornika na ruski (Poety Dalmacii, prev. A. M. Revič, Moskva 1959).