DELAK, Ferdo

DELAK, Ferdo, redatelj, dramatizator, kazališni djelatnik, prevoditelj i publicist (Gorica/Gorizia, 29. VI. 1905 — Ljubljana, 16. I. 1968). Gimnaziju polazio u Šentvidu i Mariboru te maturirao u Novome Mestu (1924); u Ljubljani studirao slavistiku (1924–29) i završio Dramatičnu školu (1924–26). Usavršavao se u Berlinu (u E. Piscatora), Beču, Pragu, Parizu, a 1935. diplomirao režiju na Akademiji Mozarteum u Salzburgu. Kao izrazit pristaša avangarde osniva 1925. u Ljubljani list i kazalište Novi oder, svrha kojih je bila promicanje novih ideja na načelima konstruktivizma (V. E. Mejerholjd, A. J. Tairov). Njegova estetika teatra, prema vlastitoj izjavi, temeljila se na »skupnoj ekspanziji talentiranih elemenata, dinamičnoj manifestaciji vremena, kolektivitetu«. God. 1926/27. nastupao u ljubljanskoj Drami u ulogama Bastiena (C. Vildrac, Brod Tenacity) i Hilarija (J. N. Nestroy, Lumpacijus Vagabundus). Režirao je u Berlinu (1928) na eksperimentalnoj pozornici H. Waldena (tj. Georg Levin), u Beču (1930) u kazališnom studiju Die neue Bühne (U. B. Sinclair, Pjevajući lešinar), na avangardnoj pozornici Unser Theater (P. Hindemith, Wir bauen eine Stadt) i u Theater der internationalen Arbeiterhilfe. God. 1932/33. vodi Delavski oder u Ljubljani, priređuje večeri poezije, dramatizira i režira djela I. Cankara, Sluga Jernej i njegovo pravo, i K. Schönhera, Dječja tragedija. Istodobno je redatelj ljubljanske Opere (J. Hatze, Adel i Mara, J. Gotovac, Morana, J. Gregorc, Erika). Redateljsko zanimanje pokazao je i za druge medije. Režirao je drugi slovenski igrani film Triglavske strmine (1932) te dokumentarni Slavenski plesovi (1934). Kao urednik dramskog programa ljubljanskog radija (1933) emitira predavanja s kazališnom tematikom i među prvima priređuje i režira radijske dramske tekstove (A. P. Čehov, Labuđi pijev, B. Brecht, Opera za tri groša, W. Shakespeare, Komedija zabluda). God. 1936. kraće je boravio u Beogradu i režirao u operetnoj pozornici »Luxor«. Od konca 1936. do proljeća 1938. stalno je angažiran u Pozorištu Dunavske banovine u Novom Sadu. Zbog provokativne režije Čapekove drame Bijela bolest bio je otpušten, te sezonu 1938/39. provodi režirajući u skopskom Narodnom pozorištu i zagrebačkom HNK. Režijom drame Žene B. Lovrića započinje dulje lutalačko razdoblje hrvatskim i bosanskim glumištima. U Zagrebu (1938–41. i 1946–51) radi na više pozornica: u Drami HNK (R. Marinković, Albatros, L. Pirandello, Henrik IV, G. B. Shaw, Đavolov učenik, M. Božić, Povlačenje), u Operi (E. Wolf-Ferrari, Četiri grubijana, I. Parać, Adelova pjesma, S. Albini, Barun Trenk), u Dramskom studiju (C. A. Puget, Sretni dani) i Gradskom kazalištu »Komedija« (J. N. Nestroy, Utopljenici, C. Goldoni, Zaljubljena bolesnica, F. Lehár, Zemlja smiješka). Kao ravnatelj Drame i redatelj u dva navrata boravi u banjolučkome kazalištu: ratne sezone 1941/42. u Hrvatskom državnom kazalištu i poratne 1954–56. u Narodnom pozorištu. U osječkom HNK (1942–45) režirao je uglavnom hrvatske dramske autore (J. Kušan, Dr Krstić i njegov slučaj, Zaplakala stara majka Džaferbegova, K. Mesarić, I u našem gradu, F. Galović, Petar Svačić, F. Babić, Graničarska ljubav) te opere (I. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski, D. F. E. Auber, Fra Diavolo, J. Massenet, Manon, W. A. Mozart, Otmica iz saraja). Nakon rata ravnatelj je Slovenskoga narodnog gledališča u Trstu (1945/46) i redatelj u riječkom kazalištu »Ivan Zajc« (1951–54). U Rijeci je postavio djela više hrvatskih te nekih slavenskih autora (D. Gervais, Karolina Riječka, M. Begović, Bez trećega, Hilda Kovalova, Nevidljivi okovi, J. Hašek i F. Delak, Dobri vojak Švejk posiže u svjetski rat) i nekoliko opera (B. Papandopulo, Rona). Kao gost režirao je u Sisku 1949 (J. Horvat, Prst pred nosom), Karlovcu 1951 (M. Krleža, U agoniji) i Varaždinu (1952). Kazališnu karijeru završio je kao ravnatelj ljubljanskoga Mestnoga gledališča (1957–62). Dramatizirao je i objavio prozne tekstove više autora (J. Jurčič, Deseti brat; J. Jurčič i J. Kersnik, Rokovnjači; Hašek, Dobar vojak Švejk; F. M. Dostojevski, Ujakov san). Najpoznatija i najviše izvođena dramatizacija Cankarove pripovijetke Sluga Jernej i njegovo pravo prevedena je na esperanto, hrvatski i srpski jezik te je doživjela pet izdanja (1932–59). Njegovi prijevodi dramskih tekstova s njemačkoga, talijanskog, francuskog, engleskog, španjolskog, ruskog i slovenskog izvodili su se na više hrvatskih pozornica. Bavio se publicističkim radom objavljujući u mnogim slovenskim novinama i časopisima Jutro, Edinost, Ljubljanski zvon, Slovenec, Modra ptica, Slovenski narod. Pokrenuo je i uredio međunarodnu avangardnu reviju Tank (Kočevje—Ljubljana 1927), u kojoj su surađivali poznati europski umjetnici (F. T. Marinetti, A. V. Lunačarski, T. Tzara). Nakon zabrane tog lista (izišla su samo dva broja), uredio je s Waldenom poseban broj ekspresionističkog časopisa Der Sturm (Berlin 1929) na slovenskome. Uređivao je slovenski časopis Naš val te u njemu objavljivao (1934–37). Urednik je zbornika Delavski oder (Ljubljana 1964).