DEPOLI, Attilio

DEPOLI, Attilio, povjesničar i političar (Rijeka, 22. X. 1887 — Genova, 1. III. 1963). Srednje školovanje završio u Rijeci, književnost studirao u Budimpešti, Firenci i Rimu. Diplomski rad o talijanskom dijalektu u Rijeci (po njegovu sudu karakterističan je samo za taj grad) izradio pod utjecajem učenja austrijskog romanista W. Meyer-Lübkea. Završivši gimnaziju, postao je član, a potom i tajnik talijanskoga iredentističkog kluba La Giovane Fiume (osnovan 1905) i nacionalističkog društva Circolo accademico u Rijeci, koje se uz ostala tamošnja talijanska društva izborilo za otvaranje talijanske gimnazije, u kojoj šk. god. 1912/13. D. postaje profesorski pripravnik. U to se vrijeme D. ističe kao talijanski nacionalist i protivnik hrvatskih prava na Rijeku. God. 1915. bio u internaciji u Mađarskoj, a zatim je poslan na rusku frontu. Iz rata se vraća 1917. i opet djeluje u istoj riječkoj gimnaziji. Za burnih događaja u Rijeci (1918–24) ponovno se ističe u borbi da ona pripadne Italiji i u privremenoj upravi slobodnog teritorija Rijeke obavlja dužnost predsjednika (1922/23). Nakon aneksije Rijeke Italiji, on je predsjednik Štedionice i direktor zavoda Liceo Scientifico. Bavio se i znanstvenim radom te 1919–26. izdao više djela o povijesti Rijeke, a izradio je i priručnik Bibliografia storica fiumana (Fiume, 1924–26); dio tiskan kao samostalno izdanje (1924). Za talijanske okupacije u II. svjetskom ratu školski je inspektor u pokrajini Ljubljana (1941–43), gdje u fašističkom i denacionalizatorskom duhu reorganizira slovenske škole. Po kapitulaciji Italije (1943) napušta zemlju te je 1945–56. direktor gimnazija u Lodiju, Milanu i Genovi. Od 1956. do 1958. predaje na Sveučilištu u Genovi. Tamo je osnovao iredentističko društvo Lega fiumana i bio prvim predsjednikom, nastavljajući protuhrvatsku djelatnost radi tobožnjeg oslobađanja Rijeke i okolnog područja. U Italiji objavljuje više djela i velik broj priloga u periodici, najvećma s područja riječke povijesti u iredentističkom duhu. Najviše priloga objavio je u časopisu Fiume (Rim), u kojemu se koristio i pseudonimom Enrico Schiavoni (1956), potom u časopisima Rassegna storica del Risorgimento (Rim), Pagine istriane (Trst), Archivio veneto i dr. Imao je bogatu knjižnicu, koja je ostala u Rijeci i kojoj se posve zameo trag.