DEŠKOVIĆ, Branislav

traži dalje ...

DEŠKOVIĆ, Branislav (Branko), kipar (Pučišća na Braču, 11. III. 1883 — Vrapče kraj Zagreba, 21. VIII. 1939). Sin Antuna, agronoma, industrijskog projektanta i poduzetnika. Studirao 1903–05. na Accademia di Belle Arti u Veneciji u specijalki kipara A. dal Zotta. Nakon kraćeg boravka u Beču, pošao 1907. u Pariz, gdje je radio – uz povremene boravke u Dalmaciji te 1910. u Sarajevu – i redovito izlagao u Salonu. Kao dragovoljac otišao 1914. u rat u Crnu Goru, a nakon njezine okupacije 1916. u Rim, Ženevu i Pariz. Za I. svjetskog rata i u neposrednom poraću politički se angažirao zauzimajući se za slobodnu federalističku Jugoslaviju. Izdao je i polemičku brošuru Zašto smo Jugosloveni. Otvoreno pismo Jugoslovena Italijanima (Pariz 1918). Otpori na koje je nailazio u svom političkom djelovanju u Parizu, bohemski život, spolna bolest i drogom narušeno zdravlje vode ga 1921. u bolest i ludilo. Otada je živio u Splitu, s razdobljima relativno zdrava i pomračena uma. — Najraniji Deškovićevi radovi, nastali pod utjecajem akademskog školovanja i talijanskih verista (A. dal Zotto, V. Gemito), realističkog su stila (poprsje kipara dal Zotta, 1905). Pod utjecajem Rodinove skulpture razvio je u Parizu stil rada blizak impresionističkom, ali i s realističkim obilježjima (poprsja Vale Michelija Tomića, 1907? i Oskara Tartaglie, 1931). Utjecaj P. P. Trubeckoja bio je odlučujući u njegovu radu na animalističkoj plastici. S osobitom ljubavlju i majstorstvom u obradbi gline modelirao je pse i konje u karakterističnim stavovima (Pas koji se češe, 1907/08; Naglo zaustavljeni pas, Bosanac na konju, 1908; Pas na tragu, Odmor, 1908; Irski seter, 1912). Pod utjecajem patriotske »herojske« ideologije, zakasnjele secesije i monumentalne stilizacije A. Bourdellea, promijenio je način rada i modelirao skulpture monumentalnih zatvorenih i stiliziranih oblika, s naglašenim idejnim obilježjima (Balkanski blok, 1913; Marko Kraljević, Pobjeda Slobode, 1918). U razdoblju bolesti stvorio je tek nekoliko znatnijih skulptura, vraćajući se ranijem stilu, bližem impresionizmu (Pijanac, oko 1932; Pas koji se šulja, 1932). Samostalno je izlagao u Sarajevu (1910), a posmrtno su mu izložbe priređene u Splitu (1940, 1966, 1983), Zagrebu i Pučišćima (1983). Sudjelovao na skupnim izložbama u Parizu (Salon de la Société nationale des Beaux-Arts, 1908, 1911–14; Exposition des artistes yougoslaves, 1919; Société des artistes indépendants, 1920/21), na I. dalmatinskoj umjetničkoj izložbi (Split 1908), izložbama »Medulića« (Ljubljana 1909, Zagreb 1910), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938/39) i dr. Djela mu se nalaze u Galeriji umjetnina u Splitu, Modernoj galeriji i zbirci D. Magjera u Zagrebu, a najbrojnija su u Galeriji »Branislav Dešković« u Bolu na Braču. — U novijoj hrvatskoj skulpturi D. je najizrazitiji animalist. Njegova nesumnjiva kiparska darovitost nije u nas dovoljno uočena ni priznata za njegova života, jer je većinu svojih djela stvorio izvan domovine. Tadašnjem ukusu naše publike i kritike nisu odgovarala ni njegova stilska nagnuća ni tematika animalističkih motiva.

LIT.: Uspjeh kipara Deškovića u Franceskoj. Novosti, 2(1908) 7. IX, str. 2. — S. Perišić (dr. sp.): Branislav Dešković. Hrvatski dnevnik, 5(1910) 219, str. 2. — Ć. Čičin-Šain: Tragični lik kipara Deškovića. Novosti, 34(1940) 25. XII, Pr., str. 38–39. — C. Fisković: Branislav Dešković. Mogućnosti, 1(1954) 10, str. 660–674. — K. Angeli-Radovani: Na tragu Branka Deškovića. Forum, 3(1964) 1/2, str. 182–188. — D. Kečkemet: Branislav Dešković (s potpunom literaturom). Supetar—Zagreb 1977. — Z. Tonković: Branislav Dešković (u katalogu: Galerija Bol. Bol 1981). — D. Kečkemet: Izvanredni animalist. Vjesnik, 44(1983) 23. VIII, str. 7. — I. Šimat-Banov: Između intimnog i monumentalnog. Ibid., 24. XI, str. 5.
 
Duško Kečkemet (1993)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

DEŠKOVIĆ, Branislav. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/4635>.