DEŽELIĆ, Berislav

DEŽELIĆ, Berislav, arhitekt, scenograf, kostimograf i lutkar (Zagreb, 14. XI. 1920 — Zagreb, 22. VI. 1982). Sin operne pjevačice i glumice Micike Žličar. Pohađao Državnu srednju tehničku školu te studirao arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu i Beču. Kazalište i arhitektura odredili su zarana njegovo stvaralaštvo. Kao kazališni djelatnik od 1945. do smrti izradio je više od trista scenografskih i kostimografskih rješenja za različna kazališta i sredine. Bio je angažiran u Subotici (1945–48), Novom Sadu (1948–51), Rijeci (1951–53) i Puli (1953–56). Početkom 1950-ih vodi Odsjek za pozorišno slikarstvo u Školi primenjene umetnosti u Novom Sadu, a 1967. nastavnik je Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu, potom vanjski suradnik Projektnoga zavoda Vojvodine u Novom Sadu. Iznimnu likovnu inventivnost pokazao je surađujući u dramskim, opernim, baletnim i lutkarskim predstavama zagrebačkih kazališta. Zapažena su njegova scenografska i kostimografska ostvarenja u HNK za Puccinijevu operu La Bohème (1967), Krležine drame Gospoda Glembajevi (1974) i Golgota (1977), Verdijev Rigoletto (1977) te Zajčeva Nikolu Šubića Zrinskoga (1982). Kao scenograf surađivao je i u predstavama Dramskoga kazališta »Gavella« (H. Ibsen, Neprijatelj naroda, 1967; M. Feldman, U pozadini, 1976), Satiričkoga kazališta »Jazavac« (S. Mroźek, Sretan događaj, 1978) te Zagrebačkoga kazališta lutaka (Ivana Brlić-Mažuranić, Ribar Palunko i njegova žena, 1961; V. Nazor, Veli Jože, 1963; G. Rodari, Čipolino, 1970; F. L. Baum, Čarobnjak iz Oza, 1971; I. Bakmaz, Jeronim i lav, 1982). Njegova likovna rješenja u lutkarskim predstavama izniman su prinos novom viđenju lutkarstva, oslobođenu svega dekorativnog. Surađuje i s banjalučkim Narodnim pozorištem Bosanske krajine u Krležinu Michelangelu Buonarottiju (1974) i Brechtovim Danima komune (1977). Kao arhitekt istaknuo se idejnim projektima i unutrašnjim rješenjima različnih zdanja, najčešće kazališta i domova kulture, npr. Srpskoga narodnog pozorišta u Novom Sadu (1950) i Pionirskoga kazališta »Trešnjevka« u Zagrebu (1962). Izradbi kazališnih plakata posvetio se 1970-ih te je samostalno i skupno izlagao. Na izložbi Plakati Zagrebačkoga lutkarskog kazališta ili Berislav Deželić (1980) preteže kolažna stilizacija s jednostavnom estetikom lika lutke. Dobio je više kazališnih nagrada: tokyjski »Prix Japon« (1970), »Zlatnoga delfina« na Međunarodnom lutkarskom festivalu u Varni (1978), Nagradu »Dubravko Dujšin« (1982) i dr.