DIJANIĆ, Juraj Franjo

DIJANIĆ, Juraj Franjo (Dianich), pjesnik i prevoditelj (Samobor, oko 1749 — Zagreb, 27. XII. 1799). Potomak je plemićke obitelji. Filozofiju i teologiju učio u Zagrebu i Grazu, gdje je 1775/76. imatrikuliran kao student teologije. Neko vrijeme bio odgojitelj u Plemićkom konviktu, potom je na Sveučilištu u Budimu usavršavao humaniora. Od 1781. profesor je u zagrebačkoj arhigimnaziji: do 1788. u gramatičkim, potom u humanističkim razredima, a 1791. postaje prodirektorom. Uz to obavlja službu cenzora knjiga i prisjednika Sudbenog stola. — Pisao je latinske pjesme u duhu tada njegovana prigodničarskog stihovanja. Prva od njih, napisana u povodu ustoličenja biskupa M. Vrhovca (1788), danas je poznata samo iz Baričevićeva spisa Catalogus librorum Zagrabiae impressorum. U povodu inauguracije bana I. Erdpdyja (1790) ispjevao je odu, koju je zajedno s trima Katančićevim pjesmama izdala zagrebačka gimnazija. Stihovima je ožalio smrt I. Verbege, kraljevinskoga zemaljskog liječnika (1795), te N. Škrlca (1799), vrhovnoga školskog ravnatelja Hrvatske i Slavonije i velikoga župana Zagrebačke županije. U rukopisu je ostao njegov hrvatskokajkavski prijevod prvog sveska omladinskog tjednika Der Kinderfreund (Leipzig 1775–82, sv. 1–24) njemačkog književnika, filozofa i pedagoga Christiana Felixa Weissea (1726–1804). Kao izdanak zabavno-poučnih tzv. moralističkih tjednika, vrlo raširenih među širokim građanskim slojevima prosvjetiteljske Europe, Der Kinderfreund je doživio nekoliko izdanja. U jeku njegove popularnosti na području njemačkoga jezičnog izraza D. ga je stao prenositi u hrvatski jezik kao prikladno štivo za izobrazbu i odgoj mladeži u obiteljskom okružju. Uz raznovrsne poučne, praktično-moralnoodgojne, pretežito prozne tekstove, sastavljene na način »korisno s ugodnim«, pohrvaćeni zabavnik sadržava i dječji igrokaz Narodyeni dan, napisan s jasno izraženom idejom građanske samosvijesti i staleške ravnopravnosti. Prevodeći igrokaz, D. je nastojao što vjernije slijediti Weisseov tekst te, osim ponašenih imena »igrajučih osoba«, gotovo i nema znatnijih preinaka, kakve su uočene u ostalom dijelu sadržaja, koji je D. mjestimice preradio, prilagodivši ga domaćoj sredini i proširivši vlastitim zapažanjima. Tim prijevodom D. je bio zaokupljen u doba prvoga rata Austrije s revolucionarnom Francuskom (1792–97), kad su tisak i promet knjigom bili podvrgnuti oštroj cenzuri. Rukopis naslovljen Horvatzki detcze priatel bio je priređen za tisak 1796. i, prema podacima naslovnog lista, imao je biti izdan u tiskari biskupa M. Vrhovca, koji je tada bio osumnjičen zbog jakobinskih ideja, a upravo te godine njegova je tiskara iznuđenom prodajom bila prenijeta na A. Novosela. U takvim prilikama Weisseove socijalno-reformne poruke, naviještene u Horvatzkom detcze priatelu, mogle su biti razlogom što rukopis nije bio objelodanjen 1796, a ni iduće godine, kad ga je D. — dodavši mu vlastiti predgovor i ne spominjući njemačkog predloška — pokušao izdati kao svoje djelo s novim naslovnim listom Juraja Dianich, Obchinzkoga Navuchitela Hisna knisicza. Sztran I. Vu Zagrebu 1797. Zanimljivo je da je prvotni naslov njegova rukopisa isti kao i naslov omladinske biblioteke Horvatzki detcze priatel, u kojoj je 1796, kao prva i jedina publikacija toga niza, izišao, također u Novoselovoj tiskari, Vranićev dvosveščani kajkavski prijevod Campeova romana Mlajši Robinzon, kao i to da se u Novoselovoj tiskari 1797. pojavilo četvrto zagrebačko izdanje anonimne Hižne knižice, koja je u tijeku pola stoljeća (I. izd. 1743) bila vrlo omiljenim štivom kajkavske čitateljske publike. Očito, zapreka na koju je rukopis naišao nije mogla biti otklonjena ni popularnošću naslova, ni Dijanićevim autorstvom. Predgovor njegova rukopisa objelodanio je F. Fancev (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1932, 11) a zajedno s cjelovitim tekstom »šalnoigre« Narođeni dan A. Jembrih (Kaj, 1984, 2). Taj dječji igrokaz u Jembrihovoj transkripciji uvrstio je J. Skok u antologiju hrvatske kajkavske drame Ogerliči Reči, što je objavljena kao tematski broj časopisa Kaj (1990, 1/4). — Kao pedagog prosvjetiteljsko-odgojnog usmjerenja i promicatelj hrvatske knjige, posebice zaokupljen brigom za usavršavanje hrvatskoga jezika na osnovi jedinstvenoga pravopisno-grafijskog sustava, D. je namjeravao po izlasku prvog sveska započeti posao nastaviti te »lepše i vugodneše dare z vremenom ... pripraviti«. U tome ga je jamačno omeo neizdani rukopis, potom bolest i smrt u dobi od 50 godina.