DIVNIĆ, Frano

DIVNIĆ, Frano (Frane; Franciscus Diphnicus), glazbenik i pisar (Šibenik, prosinca 1612 — Krapanj, 4. XI. 1693). Sin Nikole, pjesnika. Na krštenju dobio ime Ivan Krstitelj. Stupivši prije 1639. u Franjevački red, poslan je na bogoslovni studij u Italiju, gdje je zasigurno učio i glazbu. Po povratku u domovinu obavljao je redovničke dužnosti u franjevačkom samostanu u Zadru te u Piranu. U piranskom samostanu Sv. Bernardina nalazio se 1654, zatim 1661, kada je imenovan učiteljem novaka; 1668. postao je savjetnikom Provincije (definitor), a 1673. upraviteljem. Obavljao je svakako i službu ravnatelja crkvenog zbora (regens chori) i glazbenog pisara. Potkraj života boravio je na otoku Krapnju kraj Šibenika. Kao glazbeni pisar sastavio je odnosno ispisao najmanje 13 liturgijskih glazbenih zbornika, datiranih od 1645. do 1668; veći dio sačuvan je u knjižnici franjevačkog samostana u Zadru: 3 sveska graduala, 2 antifonara i 2 kantuala te ostaci još triju zbornika. Osim toga, upisani su Divnićevim rukopisom ispravci i nadopune u nekoliko starijih liturgijskih knjiga zadarskog samostana. U novije doba otkrivena su još 2 cjelovita Divnićeva rukopisna zbornika: Graduale festivum, datiran 1665, koji se čuva u Franjevačkom samostanu u Imotskom (J. Soldo), i Graduale festivum iz 1668, sadržajno identičan prethodnom, a sačuvan u Studijskoj knjižnici u Kopru (I. Cavallini). Svoje je zbornike D. sastavljao, po svemu sudeći, za potrebe vlastite službe, tj. za uvježbavanje zbora i izvođenje. Među rukopisima iz Zadra osobitu vrijednost imaju dva kantuala iz 1645. i 1654, koji sadržavaju napjeve u dvoglasju, zabilježene menzuralnom notacijom, u jednostavnu stilu tzv. cantus fractus. U novijim istraživanjima (E. Stipčević) uočena je posebnost kantuala iz 1654, koji je u naslovu naznačen kao Svezak drugog tenora (Secundus Tenor), po čemu se zaključuje da je morao postojati i Svezak prvog tenora, ali nije sačuvan. Na kraju kantuala notirane su u dvoglasju dionice litanija kojima nedostaje treći glas, zapisan očito u izgubljenom rukopisu prvog tenora. Troglasne litanije i pojedine dvoglasne skladbe iz ovoga kantuala svakako svjedoče da je D. u svoj skriptorski rad unosio i svoje osobno, temeljito glazbeno znanje, a možda i skladateljsko nadahnuće. U obama zbornicima Graduale festivum, osnovnom je sadržaju dodana melodija poznate sekvencije za mrtve, naslovljena Sequenti(a) mortuorum Illyrica te popraćena hrvatskim tekstom, prepjevanim u čakavsko-ikavskom narječju (»Dan ou guiva strascno[m] silo[m]«). Neobično je da je D. jedino melodiju sekvencije za mrtve popratio hrvatskim tekstom dok je sve ostale napjeve graduala zapisao latinskim jezikom. Pri sastavljanju svojih antifonara, graduala i kantuala D. se držao tradicionalnog repertoara, koristeći se raznovrsnim stranim, a i domaćim predlošcima. Stoga se u njegovim zapisima prepleću i sjedinjuju latinsko gregorijansko nasljeđe talijanskog (asiškog) i domaćeg (zadarskog) podrijetla s tradicijom hrvatske glagoljaške i latinske glazbene kulture. Iako čitav pisarski rad odaje školovana glazbenika, zasad se nije mogao utvrditi Divnićev skladateljski udio u kojem od navedenih zbornika.