ĐORĐEVIĆ-TOMAŠEVIĆ, Nevenka

ĐORĐEVIĆ-TOMAŠEVIĆ, Nevenka, slikarica (Nagyszentmiklós, Mađarska, danas Sînnicolau Mare, Rumunjska, 20. V. 1899 — Zagreb, 4. VII. 1975). Supruga slikara E. Tomaševića. U rodnom gradu završila četiri razreda gimnazije. Dolazi 1915. u Zagreb, gdje pohađa privatnu slikarsku školu Lj. Babića i od 1916. studira u Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (Lj. Babić, M. C. Crnčić i M. Vanka). Usavršava se 1920–22. u Berlinu u W. Jäckela, A. Arhipenka i E. Heckela; tu slika seriju realističkih portreta. God. 1925. surađuje s Lj. Babićem pri opremi Kulturno-historijske izložbe grada Zagreba. U to vrijeme počinje se baviti keramikom te je poznatija po radovima u keramici negoli po slikama. Pripadala je skupini zagrebačkih slikara okupljenih oko kipara i keramičara H. Juhna, koji su imali udjela u stvaranju suvremene keramike u nas (O. Postružnik, Z. Šulentić, I. Tabaković, Đ. Tiljak, E. Tomašević, K. Tompa). Svoje keramičke skulpture predstavila je 1927. na izložbi društva »Djelo« u Umjetničkom paviljonu. Od početka 1930-ih provodi ljeta u Dalmaciji (najčešće na Braču i Korčuli, u Trogiru i Šibeniku), gdje je privlači ribarski milje – ljudi uz more, mreže i brodice. God. 1936. priredila je, s Martom Ehrlich, samostalnu izložbu u Salonu Ullrich u Zagrebu. Izložila je platna rađena malim, kratkim potezima kista, koja se odlikuju suptilnim tonovima sužena registra boja (Ulica, Sajam u Herceg-Novom). Takvih je odlika i njezina Tkalčićeva ulica iz 1937/38, no u isto vrijeme slika širokim nabacanim mrljama urbane krajolike Korčule. Studijski boravci u Parizu i Italiji (1937) nisu utjecali na njezin tada već samosvojan slikarski izraz. G. Gamulin ističe da ona »s otkrićem mora za ljetnih putovanja ulazi u hrvatsko slikarstvo« i da u njezinim djelima iz tih godina nema Cézanneovih konstrukcija ni drugih presudnih programsko-izvedbenih utjecaja (Jesensko cvijeće, 1936; Vrč na pladnju, Vrč sa cvijećem, 1938; Portret Marte Ehrlich, 1940; Portret Vlaste, o. 1940). M. Peić utvrđuje da je pretpariškim slikama, izloženim u Zagrebu 1936, uvela u moderno hrvatsko slikarstvo nešto slično onome što je K. Van Dongen uveo u francusko – »šarm vizualnog senzualizma i elegantnu lakoću slikanja« te da je »frapantnom sigurnošću u trenu uočavala, otkrivala u čemu je originalnost likovne konstrukcije nekog motiva ili likovne zamisli«. God. 1939. sudjelovala je na izložbama Grupe nezavisnih hrvatskih umjetnika u Osijeku i Zagrebu. Za rata 1941 –45. slika portrete i mrtve prirode (cvijeće), ali ne izlaže. Nakon 1946. živi i radi naizmjence u Zagrebu i Dalmaciji. U tom je razdoblju naslikala nekoliko zapaženih krajolika sa zagrebačkim motivima (Ksaver, 1952; Vrtuljak, 1953), a u jadranskim je ambijentima slikala detalje urbanih krajolika – dijelove ulica i trgova, portale i pročelja (Stara crkva, o. 1954; Pod balkonom) te stare jedrenjake s njihovim pramčanim figurama (Bracera, 1954). Postupno sve više napušta »opisnost« slike, sažima oblike i ističe simboliku detalja. Pritom je njezin namaz, ovisno o motivu, više-manje sirov, »nedovršen« ili grubo pikturalan, a kolorit škrt i (osobito nakon 1955) zagasit, sveden 1960-ih samo na sivu i crnu boju. Vrijedan je prinos dala hrvatskom portretnom slikarstvu. Ostvarila je 20-ak antologijskih portreta, pokazavši originalnost u jednostavnom i slobodnom slikarskom tumačenju ženskog modela; uz spomenute, ističu se Autoportret iz 1954 (Dubrovnik, Umjetnička galerija) i Portret Stelle Skopal (1966/67). Drugu (i posljednju) samostalnu izložbu održala je u Zagrebu 1971 (s Catom Dujšin-Ribar i Martom Ehrlich-Tompa). Sudjelovala je na izložbama ULUH-a, na izložbi Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije XIX. i XX. vijeka (Beograd, Zagreb, Ljubljana, Moskva, Lenjingrad, Prag, Bratislava, Varšava, Krakov 1946), Izložbi sedmorice (s Lj. Babićem, B. Bulićem, I. Dulčićem, Z. Mušičem, G. Stupicom i E. Tomaševićem; Zagreb 1954), Međunarodnoj izložbi slikarica (Bolzano 1954, nagrađena za sliku Stara crkva), na izložbama Šezdeset slika jugoslavenskog modernog slikarstva (Marseille, Bordeaux, Nancy, Metz, Stuttgart, Zürich 1955), Moderna hrvatska keramika (Beč 1956), Suvremena hrvatska umjetnost – poslijeratni period (Beograd, Sarajevo, Dubrovnik, Ljubljana, Zagreb 1968), Tri teme iz suvremene hrvatske likovne umjetnosti (Dubrovnik, Cetinje, Zagreb 1973) i dr.