DOBROJEVIĆ

DOBROJEVIĆ (Dobrović), plemićka obitelj u Šibeniku. Njihovo obiteljsko ime, izvedeno iz osobnog imena Dobroj (Dobroje; A. Šupuk), zabilježeno je u dokumentima počevši od XV. st. u oblicima Dobrioevich, Dobroeuich, Dobroevich, Dobrouich, Dobrovich, Dobroyuich. Ivan i njegova obitelj bili su među pučanima građanima Šibenika koji su primljeni među tamošnje plemiće i u Veliko vijeće nakon sklapanja ugovora o predaji grada Mletačkoj Republici (30. X. 1412). Ivanovi sinovi Dobroj (Dobroje, spominje se 1426–54) i Marko (spominje se 1441–49) bavili su se pomorskom trgovinom trgujući s Venecijom, Rijekom, Bakrom, Hvarom i Korčulom. Sudjelovali su i u javnom životu svoga grada. Dobroj je bio sudac (1441), odvjetnik (1442) i carinik za sol (1443) šibenske komune. S Ilijom Linjičićem izaslanik je u Veneciji (1443, 1446), a 1448. njih dvojica u ime šibenske općine pregovaraju u Nevestu u trogirskoj zagori s glavarom Morlaka Blažem i predstavnikom hrvatsko-dalmatinskoga bana P. Talovca o štetama i nasiljima što su ih na šibenskom području počinili Morlaci i banovi podanici. Oba brata spominju se i u više ugovora koji su se u to vrijeme sklapali u Šibeniku s graditeljima i slikarima: Dobroj u ugovoru s prvim graditeljem šibenske katedrale Sv. Jakova Francescom di Giacomom (1430) i slikarima N. Vladanovim (1443. za dominikansku crkvu) i D. Vuškovićem (1452. za bratovštinu Nove crkve), a Marko u ugovoru s graditeljem Jurjem Dalmatincem (1441). Njihov brat Juraj, rektor crkve Velike Gospe u Srimi (1438–58), bio je od oko 1441. šibenskim kanonikom. Gabrijel sudjeluje 1491. u diplomatskoj misiji u vezi sa štetama koje su podanici kaštela Kličevac (kraj Benkovca, na području pod vlašću ugarsko-hrvatskog vladara) počinili na šibenskom području (pregovori na granici kraj crkve Sv. Marije u Podrebači kraj Stankovaca). God. 1497. spominje se kao svjedok Juraj, a 1518. njegov sin Marko. Tada je obitelj suvlasnik posjeda i sela Rakitnica na šibenskom području. Katarina je od 1545. bila žena humanista M. Vrančića. Njihov je sin polihistor F. Vrančić. Sačuvano je pismo koje je M. Vrančić 1556. pisao ženinu bratu Jurju (Zbirka rijetkosti NSB u Zagrebu). Ratnik → ŠIMUN bio je sin Jurja (možda istoga). Stariji pisci (F. A. Galvani) spominju i njegovu braću kao ratnike. Danijel je poginuo u jednom sukobu u kojemu je sudjelovala šibenska galija, Dragan (Carlo), turski zarobljenik, uspio se otkupiti iz turskog zarobljeništva, a treći brat Ivan (umro 1622) bio je pukovnik mletačke vojske. Potkraj XVI. st. Petar je bio šibenski notar (1586–91). God. 1617. konjanički kapetan na šibenskom području bio je Juraj. On je vjerojatno istovjetan s Jurjem kojega stariji pisci (Galvani) spominju kao Šimunova sina, koji je 1586–1600. bio u vojnoj službi u Francuskoj i borio se kao zapovjednik konjaničkog odreda u hugenotskim ratovima u pokrajini Auvergne i u bitki kraj Ivry-La-Bataillea (14. III. 1590). Po povratku u domovinu stupio je u mletačku vojnu službu. Za turske opsade Šibenika 1647. jedan od zapovjednika domaćih vojnika bio je Marko. Kao kapetan u mletačkoj vojsci Mato boravi 1664. na Krfu. Matin sin Šimun (spominje se od 1691) postao je 1723. primicerij šibenskoga Kaptola. Njegovi suvremenici bili su časnici u mletačkoj vojsci Mato Mihovil (oko 1713) i sin mu kapetan Šimun Petar (oko 1756). U XVIII. i na poč. XIX. st. djeluju i šibenski notari Petar (1742–44) i Frano (1760–1806); notarske knjige svih triju notara iz te obitelji pohranjene su sa šibenskim notarskim arhivom u Historijskom arhivu u Zadru. Posljednji muški član obitelji Ante (umro 1819) spominje se od 1773. kao nadarbenik crkve Sv. Petra kraj Mandaline. — U XIX. st. arhivalije obitelji bile su u posjedu šibenske obitelji Semonić (Simonić; Galvani).