DOBRONIĆ, Antun

DOBRONIĆ, Antun (Prosper), skladatelj (Jelsa na Hvaru, 2. IV. 1878 — Zagreb, 12. XII. 1955). Rodio se u obitelji pomorskih kapetana. Nakon završene Učiteljske škole u Arbanasima kraj Zadra 1896, bio je učiteljem na Hvaru (Gdinja, Vrisnik), u Visu i 1906–10. u Drnišu. Glasovir je učio privatno, a glazbenoteorijske discipline svladao kao samouk. God. 1905. dobio je svjedodžbu kao »izpitani učitelj teorije glasbe i zbornog pojanja za srednje i strukovne škole i učitelj glasoviranja za građanske škole«, položivši ispit u glazbenoj školi HGZ u Zagrebu. Za učiteljevanja u hvarskim mjestima počeo djelovati kao glazbeni prosvjetitelj i zborovođa; u Jelsi je organizirao vokalne i instrumentalne koncerte te nastupio kao pijanist prigodom proslave 40-obljetnice Hrvatske čitaonice. I poslije je u Zagrebu vodio različite amaterske pjevačke zborove: mješoviti zbor Akademskoga glazbenog društva »Mladost«, zbor Željezničarskog društva »Sava«, zbor Škole za medicinske sestre i dr. Nakon što je svladao visokoškolski ispitni program, primljen je 1910. na Konzervatorij u Pragu kao student treće godine kompozicije u Vitdslava Nováka (instrumentacija u Karela Steckera). U Pragu je 1912. stekao diplomu kompozicije i dirigiranja, a na završnom koncertu osobno je dirigirao izvedbom svoje diplomske skladbe U kolu, za komorni orkestar. Po povratku u domovinu službovao je kao profesor glazbe u gimnaziji u Splitu, Učiteljskoj školi u Arbanasima kraj Zadra i Učiteljskoj školi u Zagrebu (1918–22). God. 1922. postao je profesorom pri novoosnovanoj Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je predavao do umirovljenja 1940. — Od mladosti u dodiru s izvornim oblicima bogatoga hrvatskoga glazbenog folklora, D. je želio nastaviti prekinute glazbeno-nacionalne smjernice začete u doba V. Lisinskoga i iliraca. Svoje je težnje navijestio već prvim glazbenim raspravama — »O narodnom duhu« u našoj umjetničkoj glazbi (Glazbeni i kazališni vjesnik, 1904, 2), a učvrstio ih je za studija u Pragu, pod utjecajima glazbe čeških i ruskih skladatelja nacionalnog izraza i nadasve V. Nováka. Nakon završena studija počeo je skupljati, zapisivati, proučavati i obrađivati narodne napjeve iz hrvatskih i drugih južnoslavenskih krajeva. Plod je tih pripremnih radova zbirka muških zborova, a 1913. nastaje simfonijski portret Karneval, koji je svježinom i modernizmom pobudio veliko zanimanje na znamenitom simfonijskom koncertu mladih hrvatskih skladatelja 5. II. 1916. u HNK u Zagrebu. Tim se koncertom naznačuje početak novog razdoblja u hrvatskoj glazbi, u kojemu je Dobronićeva uloga postala jednom od vodećih. Svojim stajalištem, izraženim u mnogobrojnim člancima i napose kritičkim odnosom prema prethodnoj, romantičarskoj epohi, D. je ubrzo privukao pozornost mladih glazbenika (K. Baranovića, J. Gotovca, Z. Grgoševića, I. Matetića Ronjgova i dr.), koji su ga držali idejnim predvodnikom novonacionalnog smjera u hrvatskoj glazbi. D. je naglašavao potrebu za usklađivanjem hrvatskog stvaralaštva s aktualnim zbivanjima u europskoj glazbi što bi se postiglo zaodijevanjem hrvatskih glazbenih idioma i senzibiliteta suvremenim zapadnoeuropskim artizmom i dotjeranim glazbenim oblicima. Tih se načela pridržavao razvijajući vlastiti skladateljski izraz. Okušao se u svim glazbenim vrstama, stvorivši opus od gotovo 200 djela najrazličitijih oblika, te se potvrdio kao skladatelj izvorna nadahnuća, složene kompozicijske tehnike i osebujna stila. Na području solo-popijevke skladao je 11 koncertnih ciklusa u široku izražajnom rasponu od romantičnih (Sumorni akordi, 1910) i dramatičnih (Hajduk, 1937) do jednostavnih pučki obojenih (Sa sela, oko 1920, Momačke pisme s otoka Hvara, 1949. i dr.). Hrvatsku zbornu glazbu obogatio je sa 35 ciklusa za mješovite, muške, ženske i dječje zborove pretežito a cappella ili uz instrumentalnu pratnju. Među najljepše u hrvatskoj zbornoj glazbi ubrajaju se Pjesme neostvarene ljubavi, 1917; Pjesme ostvarene ljubavi, 1920; Pjesme dodolske, 1921. Pojedini krajevi našli su svoj izraz u tzv. vokalnim rapsodijama za mješovite zborove: Iz Slavonije, 1950; Dalmatinska, 1951; Crnogorska, 1951. Posljednji zborovi (1954/55) nadahnuti su pučkim napjevima otoka Hvara: Pod ponistrom, 1954; Pridragi ljubić moj, 1954; I kliče divojka, 1955. Veće, složene vokalne skladbe zastupljene su sa 12 kantata među kojima su Lijepa naša domovina (1919), Slike iz Požara strasti (1934), Beg Ivan-beg i vjerna ljuba i Naprijed (na tekst S. S. Kranjčevića, 1951). Danteova Božanska komedija nadahnula je cjelovečernji trodijelni ciklus za zbor i veliki orkestar Viaggio Dantesco (1955). Crkvenoj glazbi posvetio je Slavensku misu u čast Bl. Dj. od Račića u Jelsi (1933) i Misu za mrtve (1936), koje je skladao prema starohrvatskoj crkvenoj glazbi, te Božićne popijevke za dječji i ženski zbor i dr. D. je mnogo skladao za pojedine solo-instrumente, ponajviše za glasovir – 19 ciklusa, među kojima se izdvajaju Serenata moga života (1916), dva ciklusa Jugoslavenskih pučkih popijevaka (1921, 1922), suita Jugoslavenski pučki plesovi (1928), tri suite posvećene vlastitoj djeci (Naša Lelja, 1920; Naša Rajka, 1923; Naš Draško, 1932), zatim suita Uspomene iz djetinjstva te suite Zemlja i sunce I i II (1923). Dječjim izvedbama namijenjeni su Dječji album (1932) i Iz školskog dječjeg svijeta (1946). U Dobronićevu opusu bogato su zastupljena djela za raznovrsne komorne sastave. Za violinu i glasovir skladao je 5 djela Divertissement, Concertino na narodnu notu (1926), Sonata rustica e giocosa (1935), Skice iz našeg Primorja (1937) i Sonatina (1948), za violinu solo divertissement U dokonici, za dvije solo-violine Impresije iz Jugoslavije i Razbibriga (1943), za četiri viole Priče iz mog zavičaja (1940) i Ugođaji (1941), a za violončelo i glasovir Iz pučke melodike (1937), Sonata lirica (1949) i dr., dok je Sonatina (1949) skladana za violončelo solo. Skice s otoka Hvara skladao je za klarinet i glasovir (1949), Pastorale za obou i engleski rog (1925), Sonatu za fagot i glasovir (1949), a harfi je posvetio Šest narodnih u obradbi (1939), Pjesmu radovanja i bola (1943) i Sonatu quasi fantasia (1949). Istaknuto mjesto zauzimaju u Dobronićevu opusu 5 gudačkih kvarteta, zamišljenih kao pjesme; I. Pjesma srodnih duša, 1917; II. Pjesma snage i bola, 1924; III. Pjesma radovanja i milošte, 1925; IV. Pjesma mladih dana, 1947; V. Pjesma bezbrižnosti, 1947. Uz dva glasovirska trija (En famille, 1921; Trio, 1936) skladao je i glasovirski kvintet Božanska rapsodija (1939) te dva puhaća kvinteta (Moja pjesma, 1924; Sonatina pastorale, 1950) i još četiri skladbe za različite miješane komorne sastave. Središnji i najopsežniji dio Dobronićeva stvaralaštva čine orkestralna i scenska djela. Njegov glazbeni govor temelji se u prvom redu na melodiji. Provodeći pijevnost kroz sve orkestralne dionice, on postiže zanimljivu, kolorističnu polifoniju iz koje često izviru smjeli harmonijski sklopovi. Premda je u simfonijama i komornim djelima pojedine stavke izgrađivao u klasičnom sonatnom obliku s dvjema kontrastnim temama, za njegov je zreli stil znakovita monotematika na kojoj je osnivao i glazbeno-scenska djela. Težio je za ravnotežom između sadržaja, izražaja i arhitektonike čitava djela, i očitovao osobitu sklonost uporabi ostinatnih i držanih tonova, najčešće figuriranih i to u visokim položajima. Na području orkestralne glazbe ostavio je djela za raznovrsne sastave, mnoga trajne vrijednosti. Najpoznatija je i najčešće izvođena suita od pet plesova Jelšonski tonci za gudački orkestar (1938). Za isti sastav su i Sinfonietta giocosa (1938) i Ugođaji (1941). Pet Hrvatskih rapsodija (1947–50) za komorni orkestar zamišljeno je kao cjelina kojoj prethodi Istarska suita (1943). Osim još nekoliko skladba za komorni orkestar (Dalmatinska serenata, prije 1910), D. je preoblikovao u orkestralne suite pojedine svoje scenske glazbe: Svatovi (iz Požara strasti, 1933), Vječnaja pamjat (1947), Komedija od Raskota (1950), Danzante (iz baleta Mlinarev momak i maca, 1953) i Mali kadija (1954). Zanimljiv je sastav simfonijske suite Stari plesovi u novom ruhu (1948), u kojima je uz komorni orkestar upotrijebio i narodna glazbala. Posebnu skupinu čini devet simfonija različitih ugođaja skladanih u zreloj dobi: I. Vigorosa (1937); II. Cantabile (1941); III. Dolorosa (1943); IV. Vittoriosa (1945); V. Simfonija sa zborom (1945); VI. Enfatica (1949); VII. Maestosa (1952); VIII. Priča (1953); IX. Funebre e trionfale (1954). Među rana simfonijska djela ubraja se Pjesma mjeseca maja (1915). Cjelovečernja su djela Jugoslavenski simfonijski plesovi (1933) i Hrvatski kraljevi, simfonijski ciklus s recitacijom soneta V. Nazora (1944). Hrvatsku koncertantnu glazbu D. je obogatio trima skladbama za violinu i orkestar Concertino na narodnu notu (1926), Uvertira iz opere »Udovica Rošlinka« (1931) i Koncert za violinu i orkestar (1950) te skladbom za harfu i gudački orkestar Sonata cantabile giocosa (1939). Držeći operu preživjelom formom, D. je u svakom svojem opernom djelu tražio nove mogućnosti glazbeno-scenskog izražavanja. Izbjegavao je naziv opera i pronalazio vlastite oblike: »glazbeno-scenska lirika«, »glazbeno-scenska komika«, »glazbeno-scenski oratorij« i sl. Kao rezultat traganja za novim rješenjima u toj glazbenoj vrsti nastala je i njegova »glazbeno-scenska satira« u tri čina Pokladna noć (po tragikomediji Njegova kraljica Z. Veljačića), skladana samo za bariton i orkestar s uključenim zborom (1945). Na osnovi književnih predložaka D. je sam pisao libreta za svoja operna, odn. scenska djela. Prvo operno djelo Dubrovački diptihon (prema Sutonu I. Vojnovića i Noveli od Stanca M. Držića) skladao je 1917–20. i nazvao ga »scenska simfonija«. Muzičko-scenski misterij Mara (prema Božjem čovjeku, M. Begovića) nastao je 1928, komična opera Udovica Rošlinka (prema tekstu C. Golara) 1931, glazbeno-scenska dramatika Požar strasti (prema drami J. Kosora) 1933, lirska opera Goran (prema drami Rkač P. Petrovića) 1935, scenska simfonija Ekvinocij (prema drami I. Vojnovića) 1938, misterij Ognjište (prema romanu M. Budaka) 1942, scenski oratorij Sluga Jernej (prema pripovijesti I. Cankara) 1946, komična opera Vječnaja pamjat (dvije jednočinke prema A. Čehovu i N. Gogolju) 1947, glazbeno-scenska epika Mati (prema M. Gorkom) 1948. i glazbeno-scenska dječja priča Mali kadija (iz zbirke Tisuću i jedna noć) 1954. D. je ostavio i šest cjelovečernjih baleta: Divkonjic (1925), Pobuna limunove čete (1926), Pobratimski darovi (1930), Mlinarev momak i maca (1945), Dubrovačka pastorala (1951) i Kositreni vojnik (1952). Skladao je i scensku glazbu za Gundulićevu Dubravku (1922), starodubrovačko Prikazanje od poroda Jezusova (Betlehemska zvijezda, 1929) te renesansnu jelšansku Komediju od Raskota (1950). D. je objavio gotovo 750 članaka, studija, kritika i polemika različita sadržaja. Javio se 1901. člankom Stare i nove tambure (Narodni list, Zadar 1901, 96–97). Surađivao je u gotovo svim stručnim glazbenim časopisima: Glazbeni i kazališni vjesnik (1904–07), Pjevački vjesnik (1905–11), Sv. Cecilija (1907–08, 1916), Muzički glasnik (1922, 1931, 1933–34, 1938), Jugoslavenski muzičar (1924), Zbori (1926–27), Pevec (1927), Muzika (1928), Zvuk (1932–35), Grlica (1933–34), Ćirilometodski vjesnik (1936–37, 1939–40) te u mnogim tjednim i dnevnim listovima (Savremenik, 1906–23; Nova Evropa, 1921, 1923, 1936–37, 1939; Riječ, 1921, 1925–28; Mladost, 1923, 1932–40; Hrvatska pozornica, 1925–26; Danica, 1935–36; Spremnost, 1943–44). Raspravljao je ponajviše o glazbenom odgoju i prosvjećivanju, teoriji stila i estetici, odnosima umjetničke i pučke glazbe, donosio kritičke prosudbe djelâ te izlagao svoja gledišta o suvremenoj glazbi kao zagovornik i ideolog nacionalnog izraza i stila. Pisao je i koncertne kronike, osvrte i kritike u Obzoru (1910, 1916, 1919, 1925), Novostima (1915–16, 1926, 1931–33, 1935–41), Narodnim novinama (1916, 1931–36), Vijencu (1925–27), splitskom listu Novo doba (1926, 1930, 1935, 1938) i dr. potičući katkad polemike i sukobe svojim nepomirljivim stavom. Autor je rasprava s područja hrvatskoga glazbenog folklora Ojkanje (Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1915, 20), Pučka i narodna popijevka (Hrvatska njiva, 1918, 24), Psihologija naše pučke muzike (Vjesnik Etnografskog muzeja u Zagrebu, 1935, 1/2) i dr. Objavio je također Predavanja iz povijesti i estetike muzike (Drniš 1908) i Naše glazbene prilike i neprilike (Drniš 1908). Dio skupljene folklorne građe objelodanio je u zbirci Jugoslavenske pučke popijevke u obradbama za različite zborne sastave. Na temelju te građe uredio je i Pjesmaricu (1922), koja je godinama bila školski priručnik. Premda većina njegovih skladba, posebno većih simfonijskih i opernih, nije do sada izvedena ni tiskana, pa se o njegovu sveukupnom opusu ne može još dati konačna prosudba, ipak se na temelju izvedenih djela može ustvrditi da je na osebujan način obogatio i usmjerio hrvatsko glazbeno stvaralaštvo.